metara, zatim se okrećem ulijevo na dubini od oko šest metara. Malo me baca na površinu jer imam premalo olova. Ipak se spuštam opet na dno i pred sobom na metar udaljenosti ugledam dvije prekrasne štuke od preko pola metra dužine. Skrenem još malo

to. Svako ronjenje je golemi napredak u prihvaćanju okruženja gdje se roni te shvaćanja sebe i svojih mogućnosti. Spuštam se pored broda, s njegove desne strane. Vrijeme ovdje tako brzo leti, jer mi smo usporeni. Dodirujem dno pored broda

nisu dio mene. One su poput kostima. - laži, naravno, stvaraju ludilo - u trenutku kad stupam u špilju svojih laži, spuštam se u mrak - cjelovitost je nemoguća piscu koji je more duhovne protoplazme, sposoban teći u svim smjerovima,

nabaviti novu lampu, puno jaču. Gotova su romantičarska vremena s Tikka ma. Ubrzo dolazimo do križanja gdje se obično spuštam prema parkingu, no ovaj put idem desno i uzbrdo. Ovaj dio mi je poznat, ali sam svejedno promašio stazu i išao kroz šiblje

do znanja da sam sigurno izabrao ne-optimalni put. Dolazim do vrha, cvikam karticu, krećem u novu avanturu. Spuštam se s Tustog brega. Sjećanja naviru. Tu sam trčao već i ranije, spuštao se dok je bilo snijega. Opet sam spor na nizbrdici i

sam pripremio za podijeliti. Već spakiranu naprtnjaču nabacujem na leđa i polako pjehaka, kroz usnulu Prekopakru, spuštam se do autobusnog u Gradu. Vrijeme je oblačno, temperatura oko nule. Na kolodvor dolazim prvi, ali ubrzo se sjatiše i

je par stvari za napraviti provjeriti analizatore, kalibracija i navući odijelo i opremu. Nakon što sam ušao u vodu, spuštam se na - 6 metara provjeriti senzore, a zatim vraćam na površinu javiti da je sve u redu. Pozdravljam se sa ostalima i

do daljnjeg, bez snašanja zakonskih posljedica. spuštam na zemlju 12 m aluminijski stup i bacam Inverted Vee antene za 7, 14, 50 144 MHz koje su trebale poslužiti samo tijekom

G. Vrapča, s početka pl. puta 4, preko Dragulinca na pl. put 5, preko polušpiljice na Zelenu magistralu, na dom Glavicu, spuštam se do poznate špilje Veternice. Sada prva dilema: vraćati se natrag gore do Glavice i dalje do puta za Bizek? Ne, to se

i pl. puta 2. Znam sve kolne putove po šumi i odlučim zaobići kamenolom i stvoriti novi put. Ostavljam trag GPS-a, spuštam se na put 2 A i pravac Kameni svati, ali gdje sad staviti kontrolnu točku? Nema ništa atraktivno, samo šuma, a Bizek sam

rike. Tecite pokorne, velim, prez pristanka, rike neumorne, do smrtnoga danka. Dižem i protežem, pletem, kršim ruke, spuštam i rastežem od čemerne muke: s nokti, ženskim mačem, lice ranjam, derem, što ne mogu s plačem, da krvjom operem. Grih moj

trke. Ovo je zen. Noge me slušaju. Hop-hop-hop. Šuma je predivna, polako se smračuje, pomišljam kako mi je drago da se ne spuštam po ovakvom terenu po mraku. Hop hop. Jebote trčim ko manijak, a nikad kraja. Kolko je to 4.4 milja? Jesam krivo skrenuo,

), tako da pišem neopterečen. Čitam stavove i razmišljanja a to isto i iznosim. Uvrede se s moje strane neće čuti jer se ne spuštam na tu razinu, ali ako nekoga moji stavovi uvrijede (kao što prije jesu), to neću smatrati svojim problemom. Nije moja

nastavlja po glavnim putovima, a ja se odlučujem za istraživanje i uzbuđenja, iako znam da to ne mora biti bolja opcija. Spuštam se po stazi, a ona uskoro nestaje. Pokušavam ju naslutiti, ali sve izgleda zaraslo u travu. Na tom putu srećem i drugu

, serenade, opere ili šansone. U toj tajnovitoj snazi se krije i razlog zašto i sljepe osobe osjećaju energiju boja. Spuštam kapke i odjednom se pred mojim unutarnjim očima pojavljuju zvijezde, tisuće malih iskrica koje se pale i gase, blješte