. (utorak 06.01.09.) naslonim Daj da te osjetim Snažno me zagrli, k sebi privuci Ruku pod moju maju podvuci Osjeti ženu, toplu i podatnu Brani me od
leda.Vratim se u sobu, ona se mota po krevetu.Natocim joj casu vina, donio sam joj i casu.Stavim tri jastuka na hrpu, naslonim se na njih, pijem pivo i tako pozelim cigaretu.Ne fali mi uz kavu, no fali mi poslije seve.Tako ja vise sjedim no lezim,
brate, počivaj u miru Božjem naslonim na uho Čujem šum mora i valova Čujem priče mornara Znam.. ti ploviš Oceanima svemira Plavim dubokim morima neba
:) naslonim : zubo:
nekako dogegao do 15 sati na adresu koju mi je mladi host napisao, a ono vrata zakovana. Daj nemoj me sad rekoh si u bradu i naslonim bicikl na zid. Gledao sam okolo, nitko nije nailazio, a iznad mene glasno je svirala glazba. Čekao sam i na promjenu
. Desnom sam rukom u oštrom zamahu pozdravil oficira: naslonim nosila, izvadim cigaretu i zapalim. Ovi iz rova su razrogačenim očima promatrali cijelu scenu, kao da im nije bilo
A ako se to moram pitati onda očito nešto nije u redu. Ljuta sam na njega jer se usudio umrijeti. Baš. I na čije rame ja sad da naslonim glavu dok samnom gleda Juliu u Zgodnoj ženi? Tko će zajedno samnom pustiti suzu na zadnjoj sceni i reći: Ovako ću se ja
smekša pogledom i poljupcem. Želim se ljutiti i miriti s nekim kome pripadam. A ipak, kada navečer legnem pored njega i naslonim glavu na njegovo rame, želim znati da smo jedno s drugim podijelili svoje brige i strahove, te im tako oduzeli snagu. Da
i hvatajući me rukom oko struka. Dobro, možda malo drugačije. U pokušaju da se izmaknem iz njegovih ogromnih kliješta, naslonim se rukom na stolić i pogodim točno širinom šake čašu na stalku. Staklo se poput meteora raspršilo posvuda, po stolu, po
filter treba mijenjati, u svakom slučaju sam lijena), jedan natreen iz već dobro znanih razloga, a nisam dijabetičar. Naslonim se tako i čekam da voda proključa. Više žmirim nego što gledam. Uzimam električno kuhalo, prelazim iznad visoke čaše na
... ionako u njima uvijek tražimo ispriku naslonim se samo Započnem priču bez početka i kraja Bez zareza, točke, bez praznina Toliko bola u tome ima I osmijeha skrivenih u
dan, sunce negdje tamo daleko i uspavano ispod oblačnih deka. Uzmem čaj (crni), izađem vani, stanem kraj auto, točnije naslonim se na njega. Promatram nezainteresirano cestu s prometom i sve ono što se odigravalo na crpki. Ništ ' posebno niti
se usudim razmišljati malo dalje od dopuštenog. Pa zamišljam oblake i leptire, i more koje se propinje i pruža mi ruke. Naslonim glavu na stol dok u ruci držim cigaretu. U tišini otpuhujem dim, nemarno bacajući pogled kroz staklene lente
se. Biti s vama. Osjetiti vas. Sve znam i sve osjećam - kad ste sretni, kad ste tužni, kad se smijete i kad plačete. Dođem, naslonim glavu i sve proživljavam. Uostalom, tko bi vas probudio u jutro? Ja samo postojim. To mi je posao. To mi je život. Kad me
ovdje. Ja izmakoh na vrata i nađem se u družinskoj sobi. Otvorim hitro prozore da prostruji svježi zrak, te se naslonim nijem na hladni zid, i to mi je godilo... Oćutim da sam umoran i slomljen. Bilo mi je pusto i dosadno, i kao da mi je netko sve