cijenjen u svakom aspektu svojega dugogodišnjeg djelovanja i kao snimatelj i kao redatelj i kao pedagog Nikola Tanhofer zapravo je u svojoj ličnosti sjedinio viševrsne talente i mnogostranu filmsku stručnost, pa se za njega može

prekida 1974. kao apsolvent, da bi se posvetio fotografiji. Diplomira 1980. filmsko snimanje u klasi prof. Nikole Tanhofera na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, a 1984. magistrira fotografiju kod prof. Dragoljuba Kažića na

. Diplomirao je filmsko snimanje na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu u klasi profesora Nikole Tanhofera . Od kasnih 70 - ih bavi se novinskom fotografijom, a njegovi radovi objavljivani su na stranicama svih značajnijih

osvjetljavanja kadra tijekom vremena privikli, pa je to za nas filmsko svjetlo, jedna vrst konvencije. Tanhofer u Filmskoj enciklopediji (Zagreb, 1990) u članku o postojećem svjetlu piše: Općenito, ako klasičnu filmsku

da su dobre u kompoziciji boja. Barem u životu. A kako je sve to skupa na filmu, prosudite sami. Bibliografija Nikola Tanhofer , O boji, Novi liber i Akademija dramske umjetnosti, Zagreb, 2000. Johanes Itten, Umetnost boje, Umetnička akademija

života u Zagrebu, Svoga tela gospodar (1957) Fedora Hanžekovića, opora komedija iz seoskog života, H-8 (1958) Nikole Tanhofera , izvanredno dinamičan spoj klasične naracije i promodernističkih stremljenja, te Vlak bez voznog reda (1959),

? ka jezera Šime Šimatovi? a (1956) slušno još bliska impresionizmu, glazba za film H 8... (1958) redatelja Nikole Tanhofera sasvim je novi svijet. H 8... snimljen je prema istinitom doga? aju prometnoj nesre? i koju je skrivio nepoznati voza?

, Dušanom Vukotićem, Dragutinom Vunakom, Oktavijanom Miletićem, Franom Vodopivecom, Živkom Zalarom, Nikolom Tanhoferom , Brankom Blažinom, Živkom Jeličićem, Tarasom Kermaunerom, Jurom Orlovcem, Milivojem Pogrmilovićem, Dušanom

djelo Zlatni Oktavijan, Hrvatskog društva filmskih kritičara, pionirki filmske montaže u Hrvatskoj, gđi. Radojki Tanhofer .

? Naravno Osim toga, više ne provodim toliko vremena na moru da bih pocrnila kao nekad. Tanhofer režirao pokazuju ne samo iznimnu redateljsku kompetenciju s preferencijama prema klasičnom postupku nego i više od

da očarava i često zadivljuje odvažnošću za stalnom mijenom TANHOFER (SESVETE, 1926 ZAGREB, 1998)

ime još jednoga klasičnog redatelja koje se, uz Belanovo, filmskim djelom uspjelo othrvati zaboravu ono Nikole Tanhofera . Za razliku od Branka Bauera, diva klasičnoga razdoblja hrvatskog filma, i Kreše Golika, koji su uspješno nastavili

- ih (pogotovo Golik, čiji su najzapaženiji filmovi nastali u sasvim drugom recepcijskom okviru od onoga pedesetih), Tanhofer je tijekom 1960 - ih nastavio režirati dugometražne kinofilmove, zaključno s Babljim ljetom (1970), ali ubrzo

objavio je knjigu Filmska fotografija, a posmrtno je objavljena i njezina nadopuna O boji (2000). U filmsku režiju Tanhofer je dakle došao iz snimanja. Kako je svjedočio Bauer (u monografiji iz 1985), pedesete su bile godine svevlasti