u vikariji onako kako se to od njega očekivalo. Bio je mlad i neiskusan u upravi. Po to je rođen u Italiji, nije poznavao jezik žitelja Bosne, a nije se ni trudio da ga nauči. Nije se uživio u prilike koje su tada bile u Bosni, pa stoga cijelu vikariju okreće protiv sebe. I pored navedenih slabosti i nedostataka, fra Jakov je svojim asketskim životom mnogo doprinijeo obnovi katoličke vjere u bosanskoj kraljevini. Njegova nazočnost i djelovanje, kod žitelja Deževica i okolnih župa

nosila su ime Vikarije, kojima je upravljao od generala određen vikar - zamjenik. Među njima zauzima odlično mjesto Bosanska Vikarija. Pod konac 15. st. franjevci su osnovali rusku vikariju na području današnje Galicije, i lavovsku vikariju , te djelovali i u drugim baltičkim zemljama. Kako se dakle vidi, usprkos unutrašnjih borbi i rascjepkanosti s obzirom na obdržavanje Pravila, franjevci su razvijali u to vrijeme veliku djelatnost i nisu se predali neradu i besposlici .

papa sačuvalo se do 15. st. Kasnija upravna područja nosila su ime Vikarije, kojima je upravljao od generala određen vikar - zamjenik. Među njima zauzima odlično mjesto Bosanska Vikarija. Pod konac 15. st. franjevci su osnovali rusku vikariju na području današnje Galicije, i lavovsku vikariju, te djelovali i u drugim baltičkim zemljama. Kako se dakle vidi, usprkos unutrašnjih borbi i rascjepkanosti s obzirom na obdržavanje Pravila, franjevci su razvijali u to vrijeme

, a mnogi su franjevci stradali. Zbog toga, kao i zbog teškoća s državnim vlastima, jer se Vikarija prostirala u nekoliko država, došlo je do dioba. God. 1448. prvi su se odijelili franjevci ugarskih samostana, koji su osnovali posebnu vikariju , kasnije prozvanu Provincija Presv. Spasitelja. Nešto kasnije, pad Bosne pod tursku vlast ( 1463. ) unio je još više nesuglasica među franjevcima; jedni su željeli pronaći način života pod muslimanima a drugi odlučnu borbu, osobito

odnose. U doba Stjepana II. Kotormanića, u Bosni je opet ojačala Katolička crkva, koju su pomagali crkveni redovi od kojih su bili najpoznatiji franjevci. Taj je crkveni red prvi put došao u Bosnu 1291. godine, uskoro utemeljio svoju vikariju pa zatim podigao prve samostane i imao presudnu ulogu u očuvanju katoličanstva a to znači i hrvatstva u Bosni i Hercegovine. Od 1353. godine, Bosnom je vladao Tvrtko I., sinovac Stjepana II. i doveo je do vrhunca moći i teritorijalnog

okupljaju hrvatski velikaši, a koje se odupire vlasti ugarskog kralja. Sigurno je da je župa Lašva imala i svoje središte s istim imenom još prije dolaska franjevaca u Bosnu koncem XIII. stoljeća i prije organiziranja njihove zajednice u vikariju ( 1340 ) koja je tada pokrivala višestruko veći teritorij od same bosanske države ( usp. Fišić, 1978:13 ). Nakon sloma Bosne i njezinog pada 1463. godine, ovaj prostor je doživio velike promjene kako u kulturnoj tako i u vjerskoj i etničkoj

se osnivaju nove zajednice koje nose naziv vikarije. Imaju potpunu neovisnost o bilo kojoj drugoj provinciji i direktno su podložne generalu Reda. Zato je u Bosni 1340. godine osnovana Bosanska vikarija, a ne provincija. U novoosnovanu Vikariju došli su franjevci stranci, uglavnom Talijani, ali su im se pridružili i neki iz Slavonske provincije koji su znali hrvatski. Oni su bili tumači kod propovijedanja stranaca. Usprkos velikim teškoćama i malim početnim uspjesima ,

su franjevce zvali u Slavoniju i Srijem, jer je tamo također bilo nekatoličkog stanovništva ( patarena, husita i pravoslavnih ). Godine 1448. izdvojili su se bosanski samostani u Slavoniji i Ugarskoj u posebnu Ugarsku opservantsku vikariju . Njoj je osobiti zamah dao sv. Ivan Kapistranski, promicatelj franjevačke opservancije i prvi značajniji branitelj Europe od Turskog nadiranja. Nakon podijele Reda 1517. Ugarska vikarija postala je provincijom, a samostani južno od

( 1463. ) ustanovljenjem Bosansko-dalmatinske vikarije pokušalo očuvati jedinstvo, već se 1465. god., na molbu Dubrovačke Republike, ocijepilo od Bosne šest dubrovačkih opservantskih samostana. Oni su kasnije ( 1484. ) ustanovili Vikariju sv. Franje, od 1517. god. provinciju. Zbog istih se razloga 1514. god. Vikarija podijelila na dva dijela: samostani pod otomanskom vlašću ostali su pod Vikarijom Bosne Srebrene, nazvanoj prema samostanu u Srebrenici, a oni izvan

Bosnu. Za onaj dio vikarije koja je bila u osvojenom dijelu nastali su teški dani. Kako je bio zabranjen saobraćaj s redovnicima izvan turskih granica, odvojili su se 1514. samostani u slobodnoj Hrvatskoj od Bosanske vikarije i stvorili vikariju Bosansko - hrvatsku, a preostali dio vikarije uzeo je ime Vikarija bosne Srebrene prema glavnom samostanu u Srebrenici ( 20 ). Obje su vikarije dobile1517. naslov provincije.bosansko hrvatska provincija imala je četiri kustodije s

, Endi, Janok? ) i Rednich ( Vrdnik ). Iste godine kad je završena parba između bosanskih i ugarskih franjevaca glede samostana u Kobašu ( 1514 ), bila je bosanska vikarija ponovno podijeljena u dvije vikarije: u vikariju Bosne Srebrene i u vikariju Bosne Hrvatske. Prvoj su pripali samostani koji su 1514. već bili pod turskim gospodstvom, a drugoj samostani koji te godine još nisu bili pod turskim gospodstvom. Kobaš je pribrojen vikariji Bosne Hrvatske, grebenskoj kustodiji koja

Zemun, Banoštor, Ench ( Eudi, Endi, Janok? ) i Rednich ( Vrdnik ). Iste godine kad je završena parba između bosanskih i ugarskih franjevaca glede samostana u Kobašu ( 1514 ), bila je bosanska vikarija ponovno podijeljena u dvije vikarije: u vikariju Bosne Srebrene i u vikariju Bosne Hrvatske. Prvoj su pripali samostani koji su 1514. već bili pod turskim gospodstvom, a drugoj samostani koji te godine još nisu bili pod turskim gospodstvom. Kobaš je pribrojen vikariji Bosne Hrvatske ,

rad hrvatskih franjevaca u Bosni, koji je trebalo potvrditi autentičnim franjevačkim životom, pa su vr hovne crkvene vlasti odlučile da franjevci u Bosni uspostave zasebnu franjevačku pokrajinu u ovisnosti o generalu reda, tzv. vikariju . Vikarija Bosne okupila je franjevačke misionare različitih narodnosti, ali je teret misijskog djelovanja bio na franjevcima hrvatskog govora. Vikarija je brzo napredovala pa 1346. g. ima dvije kustodije i dvanaest samosta na. Rad

fra Jakova Markijskog na molbu Dubrovčanâ. Dubrovačke vlasti tijekom XV. stoljeća započele su kampanju za objedinjavanjem svih franjevačkih samostana isprva u dubrovačku kustodiju pod Bosanskom vikarijom, a potom u Dubrovačku vikariju od 1484., koja 1517. postaje provincijom U novonastalim uvjetima samostan Sv. Sabina na Daksi nastavio je sa svojim životom. Na blagdane Sv. Križa, Velike Gospe, tijekom Velikog tjedna i Došašća, Dubrovčani bi dolazili na Daksu .