Simeon Zorić (1743 - 1799), vlasnik velikih zemljišnih kompleksa sa desetinama hiljada "mužika ", sa sedištem u Šklovu , na Dnjepru, u Mogiljevskoj guberniji, okupljao je mnoge znamenite Srbe. Zato je među Srbima bio cenjen kao mecena i "
njegov vrtoglav uspon. Dobio je palatu u Petrogradu i imanje u Sesvegenu u Litvaniji. Nešto kasnije dobio je imanje Šklov u Mogiljevskoj guberniji, u Belorusiji. Bilo je to imanje kneževa Čartoriskih sa brojnim selima i zaseocima, sa
iza toga, carica Katarina II poklonila je Zoriću imanja u Polockoj guberniji u Belorusi, koje je imalo 7.000 duša. Šklovu Zorić je izgradio dvorac, koji je postao središte oko kojeg su se okupljali pripadnici raznih nacija, religija,
posle priključenja pet zapadnih gubernija i da se u Mogiljevu sastane sa austrijskim carem Josifom II, zadržala se i u Šklovu . Ovde joj je Simeon Zorić priredio svečani doček. Caričin boravak u Šklovu opisao je knez Bezborodko, njen lični
carem Josifom II, zadržala se i u Šklovu. Ovde joj je Simeon Zorić priredio svečani doček. Caričin boravak u Šklovu opisao je knez Bezborodko, njen lični sekretar. Navodi da je u Šklov carica došla posle Polocka. Zapisao je da je Zorić
Zorić priredio svečani doček. Caričin boravak u Šklovu opisao je knez Bezborodko, njen lični sekretar. Navodi da je u Šklov carica došla posle Polocka. Zapisao je da je Zorić na opravku inače raskošnog dvorca potrošio 4.000 dukata; iz
dvorca potrošio 4.000 dukata; iz Saksonije je nabavio raznog porculanskog posuđa za 6.000 rubalja, a na ulasku u Šklov podigao je veličanstvenu trijumfalnu kapiju. U caričinu čast doveo je operu iz Nemačke, da bi na kraju priredio i bal.
trijumfalnu kapiju. U caričinu čast doveo je operu iz Nemačke, da bi na kraju priredio i bal. Šklov svratili carica Katarina II i car Josif II, stanovnici naselja "gromko su pozdravili uzvišene goste ". U centru grada
raketa, a čitavu iluminaciju pripremio je italijanski stručnjak Melisino. Šklovu ostavio nam je svedočanstvo i Aleksandar, sin generala Simeona Piščevića, autora "Memoara" u kojima je ovekovečio
sredinom 18. veka. U svojoj "Autobiografiji ", Aleksandar Piščević je zapisao utiske posle boravka u dvorcu Zorića u Šklovu kada se nalazio na proputovanju u svoj novi garnizon. On kaže: "Sišavši sa svog visokog položaja, general Zorić je i
da igra, Srbi iz Rusije i Austrije, zato što se on pred njima umeo da pravi važnim i velikodušnim. Uopšte on je hteo da u Šklovu produži raskošni život u minijaturi. Jednom rečju uvek je tu bilo mnogo ljudi raznog zvanja, tako da se svi nisu mogli
Dositeja Obradovića i Emanuela Jankovića. Šklovu je završilo 268 polaznika. Iako prvenstveno vojna, škola je pružala slušaocima opšte obrazovanje, posebno iz
je pretvorena u državnu, pod njegovom vrhovnom upravom. Šklovu i deo dvorca duboko je potresao Simeona Zorića. Dve godine kasnije je umro, ne mogavši da prežali svoje životno delo.
ostavio mitropolit moskovski Platon u svome "Putešestviju u Kijev ", 1804. godine." Prošli smo kroz slavno mesto Šklov , ali ga nismo mogli razgledati, samo smo čuli da bi se gledanjem takvih stanovnika uvredili i pogled i duša naša ".
kazivanje o životnom putu generala Simeona Zorića, književnik Miloš Moskovljević je zabeležio: "Danas u Šklovu nema ničeg što bi opominjalo na Zorića i njegovo vreme ".