na reci Brzavi, jugozapadno od Temišvara, podigao je krajem XV veka despot Jovan Branković. Podizanje manastira Bezdina i Hodoša u Pomorišju, prvom polovinom XVI veka, vezano je za porodicu Jakšića. U periodu do turskih osvajanja, na
. Pošto je dobio prostrana imanja u Banatu, preneo je sedište svojih poseda u Munaru u neposrednoj blizini manastira Bezdina , na Morišu. U poslednjoj bici koju je vodio protiv Turaka, Belmužević je 1501. godine bio smrtno ranjen, a izgubio je i
zamonašenja predavao je u karlovačkoj Bogosloviji, a bio je i arhimandrit manastira Svetog Đorđa kraj Temišvara i Bezdina u Banatu. Godine 1852. izabran je za vladiku temišvarskog. Posle smrti patrijarha Josifa Rajačića, Samuil Maširević
zagorevao neko kaze da ispod resetke stavljam slamu ne pomaze Bezdina izabran je 30. oktobra 1852. a posvećen 8. maja 1853. za episkopa temišvarskog. Jedanaest godina kasnije, 25. jula
na priloženom tabelarnom pregledu stanja triju manastira: Kusića, Zlatice i Bazjaša s jedne strane i Manastira Bezdina i Sv. Đurđa.
arhiđakon, sinđel i profesor bogoslovske škole u Vršcu. Potom je bio arhimandrit i starešina manastira Svetog Đurđa i Bezdina . Kada je 1836. godine proizveden za arhimandrita, njegov vršnjak i prijatelj Jovan Sterija Popović štampao je u
rasejano Srblje; za zadužbine Svetog Save i braće Jakšića i ostale naše crkve i manastire od kršnog Bazjaša do ravnog Bezdina . Za razvaline vladičanskog dvora u Mehali i staru lipu na domaku crkve, za grobove sestara i mlađeg mu brata na Srpskom
potom u Somboru. Kasnije, kada se zakaluđerio (1829) bio je, pod imenom Platon, iguman u manastirima Šišatovcu i Bezdinu , a od 1839. je budimski episkop. Iako je do kraja života pisao starim pravopisom, on je podržavao Vukove reformističke
beogradsko-karlovačku, ali molba je ostala bez odgovora. Ipak 1940. godine ga nalazimo u bratstvu manastira Bezdina gde ostaje do 1944. godine. Tada je imenovan za ugumana manastira Sveti Đurađ. Umro je 1950. godine. U pamćenju
u Malom ăamu. Poslednji put se pominje u Zlatici godine 1948.91 Paja (Gigić) - manastirski đak. Došao je iz manastira Bezdina godine 1929. U manastiru Zlatici je ostao tri godine a da ne primi monaško zvanje, posle čega je premešten u manastir Sv.
školu. Bio je rukopoložen za đakona 1. septembra 1923. a za prezvitera 2. septembra 1923. Bio je sabrat manastira Bezdina . Kao paroh službovao je u Svinjici. Godine 1942. prilikom posete rumunskog episkopa iz Karansebeša Stefan Stankov ga
, poznavajući ikonostas Blagoveštenske crkve u Sentandreji, Miodrag Jovanović je povodom ikonostasa manastira Bezdina pisao i o problematici prikazivanja kompozicije Bogorodica izvor života, i primetio da je Živković u Sentandreji u tu
slova I u slovu suze i u suzi lice Koje umijamo jutrom Studenice Goluba na grani, u krčagu vina Vrata od Bazjaša, konak od Bezdina I tu ispod glave, iznad grane Anđele čuvare, Visoke Dečane I Dunav imamo, mešine i reke U izbeglom Vuku Kočine jendeke
kao jedinstven putokaz i znak njegovog identiteta. Od Vojlovice kod Pančeva, Mesića nadomak Vršca, Zlatice i Kusića, Bezdina , Bazjaša ali i Hodoša - Bodroga, Šemljuga - Saraka, Arad - Gaja, Novog Bečeja, kao i manastira u Zrenjaninu i Kikindi...
odredila je pripomoć za izdržavanje ovog siromašnog manastira: Od manastira Zlatice u hrani a od manastira Bezdina u novcu. "63 Ali zbog blagovremenog neisplaćivanja dažbina, iguman je bio prisiljen da se u više mahova obraća molbom