, svi se na lađi preplašeni i očajni moljahu Bogu i Presvetoj Bogorodici. Zatim se putnici setiše prepodobnog Zosime, Soloveckog čudotvorca, i prizvaše ga u pomoć. I uskoro ugledaše prepodobnog oca gde sedi na krmi lađe i svojom mantijom udara
, i oba čudotvorca viđana su zajedno od mnogih. Tako, kada se jednom brat Josif nalažaše na ostrvu Kuzovu, udaljenom od Soloveckog Ostrva oko trideset kilometara, i noću se pope na goru radi molitve, on, pogledavši ka Soloveckom manastiru, ugleda
od zemlje do neba i veoma sijahu. Kada on to ispriča drugoj bratiji, oni rekoše: To osnivači i starešine manastira Soloveckog , prepodobni oci Zosima i Savatije sijaju iz grobova svojih, jer su oni zaista duhovni stubovi, koji su se svetlošću
manastirski dom sa namirnicama. Ploveći, oni se približiše ostrvu Šužmuj, udaljenom oko šezdeset kilometara od Soloveckog Ostrva, i jedan od njih, Savatije, ugleda na kraju tog ostrva dva crvena stuba, ne mnogo velika. I kada tamo pristadoše,
, i noću pobeže sa čamcem. Ploveći tako, on pristade čamcem uz ostrvo Anzersko, udaljeno petnaestak kilometara od Soloveckog Ostrva. Tu ga spopade neki neodoljivi san, i on, privezavši dobro čamac za obalu, izađe iz čamca, pa leže na zemlju i
im kazivaše o javljenju prepodobnih. U to vreme manastirski ribari lovljahu ribu za morem, na reci Umbi, na daljini od Soloveckog Ostrva oko pet stotina kilometara. Starešina im beše starac Fotije. Njemu se javiše u snu obojica prepodobnih, i sveti
crkvu svetog velikomučenika Dimitrija; podigao crkvu svetom Simeonu Bogoprimcu. Mnogo je doprineo osnivanju Soloveckog manastira. Posle mnogih svetih arhipastirskih trudova i podviga, svetitelj Novgorodski oseti da mu se bliži končina
Tatara. Godine 1501 česne mošti svetih knezova obretene netljene, i počivaju u Jaroslavskoj sabornoj crkvi. Soloveckog manastira i učenici svetog Filipa; provodili život u strogom postu; bili obrazac potpune poslušnosti i smirenosti.
nastadoše mećave, počeše strašne bure na moru, sante plovljahu, te se zato nikakvom lađom ne mogaše preploviti more do Soloveckog Ostrva. Stoga blaženi German svu zimu ostade na onoj obali, a prepodobni Zosima provede sam na ostrvu. Isprva
udaljio se u pustinju, gde je proveo trideset godina. Ugodivši Bogu, skončao mirno. Soloveckog manastira. Utopili se i bili izbačeni na obalu 1651. godine. Nad njihovim grobom pokazalo se neko znamenje, i zbog toga
rečima, on razmišljaše u sebi kako se one i na njega odnose, i donese odluku da napusti svetovni život. Opomenuvši se Soloveckog manastira [ 9 ] i da se tamo monasi dobro podvizivaju, on se reši da se udalji tamo. Pošto satvori molitvu pred svetinjama
junoša, proživevši ne malo dana u spomenutom naselju, udalji se odatle na Solovecko ostrvo. Tamo ga primi iguman Soloveckog manastira, i odredi mu da radi manastirske poslove. A on, ogradivši sebe strahom Božjim, sa usrđem i smirenjem
. A car je verovao u njihovu vernost i odanost, te za njih nije bilo suda. Upravo u to vreme car i pozva svetog Filipa iz Soloveckog manastira. Kada svetitelj dođe, car ga s češću primi i kaza mu da želi da ga vidi na mitropolitskom prestolu. Po smirenju
o tome ni da slušaju, nego, uradivši ono što im je bilo potrebno, vratiše se u Moskvu. Pri tome oni povedoše sa sobom soloveckog igumana Paisija, kome obećaše episkopski čin, i druge klevetnike koji lažno svedočahu protiv svetog Filipa. Odmah bi
i druge klevetnike koji lažno svedočahu protiv svetog Filipa. Odmah bi sazvan sabor da sudi svetitelju. Klevetnici iz Soloveckog manastira podnesoše caru svoja lažna svedočanstva napismeno izložena. Car, videvši pismena svedočanstva protiv