za HHI vek direktno izvire iz unutrašnjih političkih promena turskog društva, pre svega u vidu reislamizacije i desekularizacije javnog poretka. Ataturkovo političko nasleđe u unutrašnjoj i spoljnoj politici Turske suštinski je gotovo zbrisano
plime na postjugoslovenskom prostoru konstituišu se društva u kojima je došlo do normalizacije fašizma, desekularizacije i klerikalizacije, desenzibilizacije javnosti za socijalna pitanja, dominacije autoritarnih društvenih modela,
i novi religijski pokreti, međutim, igrajući na postsocijalističkoj religijskoj pozornici, izvode predstavu desekularizacije (ili deateizacije) zajednički, istina ne i podjednako, time doprinoseći izlasku religijskog i svetog u javnu i
da sam sekularni karakter ustavnog poretka ne mora u svim podnebljima i sredinama biti otporan na impulse njegove desekularizacije koji dolaze iz društva i politike. U postkomunističkoj Poljskoj, međutim, prepoznat je obrnut slučaj, da upravo
savremenoj srpskoj sociologiji religije nije sporno da je u poslednjih petnaestak godina na društvenoj sceni proces desekularizacije . Sociolozi su taj proces argumentovali pozivajući se na iskustvenu evidenciju koja je za to vreme stvorena u Srbiji.
iznađe rješenje po tom pitanju. desekularizacije i klerikalizacije Srbije, te oni koji opisuju poguban uticaj centralizma i unitarizma na ravnomerni regionalni
, u situaciji jedna crkva - dve Srbije, slute da se istorija, ipak, ponavlja, pa da nam samo kuga ili rat fale za proces desekularizacije .
na društvenu pozornicu nakon petodecenijskog marginalnog života u sekularizovanom komunističkom društvu. Proces desekularizacije često se nekritički posmatrao kao isključivo iniciran od određenih verskih organizacija, dok su se, čini mi se, uloga
mreže LIBSEEN. Glavne teme konferencije Sekularizam i građanska emancipacija u Jugoistočnoj Evropi bila su pitanja desekularizacije države i društva, koja su se pokazala kao izazov za brojne zemlje Evrope na različitim nivoima i periodima njihove
se odnosi na navedeni slučaj i diskusija koje su potom usledile, pokušati da pokaže specifičnosti ruskog iskustva desekularizacije i prelaza prema novoj situaciji postsekularizma. Takođe će posebna pažnja biti posvećena osporavanjima koja
. Kroz prizmu suđenja učesnicama« pank molebana », biće razmotreni postsekularni hibridi nastali kao rezultat desekularizacije , u kojima su čudnovato isprepleteni religijski i svetovni elementi. Posebna pažnja će biti posvećena tezi o
pažnja će biti posvećena tezi o nelinearnosti pomenutih procesa i ključnoj ulozi koju u njima igraju tzv.« aktivisti desekularizacije », od kojih svaki ima svoj sopstveni normativni izraz postsekularizma.
vaspitanje u obrazovnom sistemu i povezivanje crkve s državom definitivni su dokaz preokreta u društvu koji je na putu desekularizacije (Kuburić, 2006; Kuburić i Moe, 2006).
je pomoću dva stava, od kojih jedan pripada klasičnom arsenalu liberalno-demokratske argumentacije protiv desekularizacije , dok je drugi više pragmatički i odnosi se na troškove onih građana koji nemaju koristi niti potrebe za uslugom za koju
idu u suprotnom smeru od utvrđene dominantnosti sekularističkog procesa. Tako smo došli do još jednog pojma, pojma desekularizacije , neizostavno važnog u priči o religijskim promenama, kako savremenih evropskih tako i tzv. društava u tranziciji.