. Ne treba prećutati ni ovo: nad grobnicom blažene Olge u crkvenom zidu bejaše prozorčić; i kada neko sa čvrstom verom dolažaše k svetim moštima njenim, prozorčić se sam od sebe otvaraše, i ovaj je kroz prozorčić jasno video unutra ležeće čeone
sijanje gde izlazi od njih; i svaki koji imađaše veru odmah ozdravljaše, ma kakva bolest da je na njemu. Onome pak koji dolažaše s maloverjem prozorčić se ne otvaraše, niti on mogaše videti svete mošti; i takav ne mogaše dobiti isceljenje. A
Avramija i um njegov odvoji od Boga. U to vreme bejaše neki monah, koji samo imađaše ime monaško ali ne i podvige. On dolažaše k svetom Avramiju, tobož želeći dobiti pouke od njega. Videći blaženu Mariju kroz vratanca, on se zapali nečistom
ne mala glad. Tada ovaj ugodnik Božji učini da u njegovom manastiru ne bude oskudica u hrani. Svaki dan bezbroj ljudi dolažaše u manastir po hranu. Kada manastirski ekonomi izvestiše svetitelja da je nestalo i žita i brašna, te ne samo da nemaju da
žena Konstancija. Budući dobrodeteljna i bogougodna, ona imađaše veliko usrće prema svetom Ilarionu i često dolažaše na njegov grob, i moljaše se po čitave noći, i kao sa živim razgovaraše, moleći ga da se moli za nju. A kada doznade da je
Trgnuvši se iz sna, on ugleda pred sobom ikonu Presvete Bogorodice iz manastira prepodobnog Teodosija, i ču glas koji dolažaše od nje: Zašto mi, Klimente, nisi dao ono što si obećao dati? Evo, ja te sada opet potsećam na to: postaraj se da ispuniš
njegove [ 5 ]. I zbivalo se divno čudo: ona košuta, koju svetitelj beše othranio i s blagoslovom otpustio u pustinju, dolažaše po zapovesti njegovoj na praznik i dovođaše svoje mladunce. Pošto bi ih ostavila, ona je odlazila u pustinju ni od koga
oni koji se uzdaju u Boga, strašni su neprijateljima. Jer ovaj blaženi imađaše na svome vratu krst od demonolita, i kada dolažaše na nj taj lukavi duh, to ne imajući drugo što činiti, no krst taj skinuvši sa sebe, odbijaše ga govoreći:
od drveta i da je postave na hvaljenje i slavljenje Boga, tako da veličastvije Njegovo bude na svakom mestu. A kada dolažaše vreme da se sadi voće, ne samo da mesta, koja su pripadala kojim manastirima, ispuni različnim nasadima, no i brda i
učenika i često raspravljajući s njim razna pitanja. Gledajući usto i čudesa koja Epifanije činjaše, filosof malo dolažaše k poznanju Hristove istine. No naročito ga je porazilo i konačno u hrišćanstvo obratilo sledeće čudo. Šezdesetoro
. Nad svetim telom njegovim neki pobožni hrišćani, pa čak i neki muslimani, videše prve tri noći neobičnu svetlost koja dolažaše s neba. Posle toga neki hrišćani tajno uzeše deliće njegovih svetih moštiju i pobožno ih sačuvaše. [ 12 ] Postrada sveti
se i slavljahu Boga. Posle izvesnog vremena prepodobnom Simeonu dodija uznemiravanje, jer mu sa svih strana dolažaše mnogo naroda, donoseći mu svoje bolesnike, i tako mu narušavahu bezmolvije, molitveno tihovanje. I on namisli da
(upitnoj) deklinaciji svih sedam glagolskih vremena, gde je rečca li dovoljna za markiranje upitnosti (dolazimo li, dolažaše li, dođe li, hoćeš li doći, jesi li došao, bejaše li došao, budeš li došao i bi li došao mogući način, potencijal, a ne
rukavima, opasana boščicom, u lakim papučpcama i povezane glave iđaše ti. A hod ti beše brz, lak. Kako da te ne pamtim kad dolažaše k nama? Prelaziš preko potoka a ručice si digla uvis. Plave, velike oči oborila si dole i nogom biraš na koji ćeš kamen
na kašalj... I ko zna dokle bih tako stajao, da me ne trže neko zvrjanje čekrka i neki tih, dubok, kao iz zemlje glas... To dolažaše iz vaše kuće. Nagoh se, pristupih i otovorih oči da vidim... I videh tebe, gde pod mladom kajsijom, na sred dvorišta,