utihnu. I veoma se, prekomjerno, snebivahu; 52 još ne shvatiše ono o kruhovima, nego im srce bijaše stvrdnuto. 53 Pošto doploviše na kraj, dođu u Genezaret i pristanu. 54 Kad iziđu iz lađe, ljudi ga odmah prepoznaju 55 pa oblete sav onaj kraj. I počnu
straha ustroji im bezbednu plovidbu u Likiju. Jer tog časa na njih dunu neki prohladan i miomirisan vetar, i oni radosni doploviše srećno do željenoga grada. I poklonivši se mirotočivim moštima brzog pomoćnika i zaštitnika svog, oni uzneše
vražji savet još više pojača Mehmetovu davnašnju želju, da Atanasija obrati u muslimanstvo, pa makar nasilno. Kad doploviše u Smirnu Atanasije, verovatno predosećajući srcem da mu Mehmet sprema neko zlo, zatraži od njega da ga isplati. Zlobni
se u Rimu sledeće čudo. Deset ogromnih prekrasnih drveta, određenih za ukrašenje hrama svetih apostola Petra i Pavla, doploviše rekom Tibrom, [ 21 ] i zaustaviše se usred reke kao ukopana ili gvožđem prikovana, a pritom isprečena zauzeše skoro
, sveti Sofronije uze iz Rima telo prepodobnog Jovana, duhovnog oca svog, i sa bratijom krenu u grčke zemlje. Kad doploviše u Askalon, on ču da je zbog varvara nemoguće ići na Sinajsku Goru, zato ode u Jerusalim, koji je bio u rukama Persijanaca,
Sablaznivši se lepotom Evstatijeve žene, on kovaše u srcu svom zlu nameru, da je otme od ovog ubogog čoveka za sebe. Kada doploviše do obale, gde je trebalo da se Evstatije iskrca iz lađe, gospodar lađe uze sebi Evstatijevu ženu kao naplatu za prevoz
ih šalje na zatočenje. Međutim on naloži lađarima da kada budu na pučini zapale lađu sa osamdeset ljudi. Tako i bi: kada doploviše do Astakijske pučine, lađari potpališe lađu sa svetim mučenicima, a sami se spustiše u ranije pripremljeni čamac i
? A oni se uplašeni zadiviše govoreći jedan drugom: ta ko je ovaj što zapoveda i vetrovima i vodi - i pokoravaju mu se? doploviše do gergesinskog kraja, koji se nalazi prema Galileji. 27 A kad je izišao na zemlju, srete ga neki čovek iz grada, u kom su
moreuz, pa preploviše Jegejsko i Jonsko More i stigoše do Sicilije; i ostavivši Sirakuzu sleva uputiše se k zapadu i doploviše do Liparskih ostrva. Tu apostolov kovčeg pristade uz obalu, a kovčezi ostalih svetih mučenika, koji praćahu apostola
u lađu, isploviše lađom daleko na pučinu morsku pa telo baciše u dubinu morsku, a sami zaploviše natrag ka obali. A kada doploviše do obale, oni ugledaše telo mučenikovo gde leži na obali. Poraženi užasom, oni pobegoše. A hrišćani uzeše sveto telo
kesar Uglješa. Rastavljani burnim morskim talasima i opet, Božjom pomoću, čudesno sastavljani, oni najzad doploviše Vlasima (tj. u Rumuniju, na ušće Dunava). A vlaški vladar tada beše blagočestivi i uvek spominjani veliki vojvoda
vetar, i podigavši jedra oni plovljahu vrlo brzo i za nekoliko dana stigoše do granica Omiritske zemlje. A kada doploviše do tesnog morskog plićaka i još ništa ne znajući, car naredi da najpre preplove deset lađa, pa za njima drugih dvadeset
hiljada naoružanih vojnika, da ne dadu hrišćanima da se sa lađa iskrcaju na kopno. Lađe pak što behu razbacane po moru doploviše do deset prednjih lađi tek pošto se utiša bura, ali ljudi sa njih ne mogahu izići na zemlju, jer ih silno tučahu sa obale
mogle snaći putem, ovi ljudi napuniše lađe žitom, i kao trgovci krenuše na put tobož radi trgovine. Ploveći srećno, oni doploviše najpre u Antiohiju. Tu prodadoše žito, i kao trgovci nakupovaše neke druge stvari. Ali tu saznadoše od nekih ljudi da su
ikona Spasitelja i Presvete Bogorodice: kako one u dane svjatjejšeg pape Grigorija, najpre jedna pa potom druga, doploviše morem u Rim, puštene u more svjatjejšim patrijarhom Germanom, i kako nedavno ikona Presvete Bogorodice sama se krenu