deklaracije do verskog rata u Bosni, Beograd, 1993, str.10.) Nemuslimani su plaćali dve vrste poreza: lični porez ( džizija ) i porez na imovinu (harač). Sem poreza nemuslimani su imali još niz obaveza: raja (pravoslavni) je morala da se
, od garantovanja sigurnosti do ukidanja celog niza fiskalnih zahvatanja, zadržavajući samo jednu poresku obavezu, džiziju u iznosu od jednog zlatnika po poreskoj glavi. Od tog momenta počinje ubrzan priraštaj hrišćanskog stanovništva u
muslimani. Hrišćani (kao i svi drugi građani koji ne ispovedaju islam), morao da plaćaju porez u dva osnovna oblika: Džizija je porez koji je u Osmanskom carstvu plaćalo nemuslimansko stanovništvo. Džizija je bila porez koji su plaćali jednom
plaćaju porez u dva osnovna oblika: Džizija je porez koji je u Osmanskom carstvu plaćalo nemuslimansko stanovništvo. Džizija je bila porez koji su plaćali jednom godišnje, u zamenu za neobavljanje vojničkih obaveza. Moglo se plaćati u novcu ili
su plaćali jednom godišnje, u zamenu za neobavljanje vojničkih obaveza. Moglo se plaćati u novcu ili u dobrima, a od džizije su bili oslobođeni deca, žene, starci i fizički ili psihički nesposobni ljudi. Sakupljači džizije su se zvali
ili u dobrima, a od džizije su bili oslobođeni deca, žene, starci i fizički ili psihički nesposobni ljudi. Sakupljači džizije su se zvali džizjedari i određivani su od vezira. Godine 1855, donešen je zakon kojim je ta vrsta obaveze zamenjena
. Tek 1908. godine, posle Mladoturske revolucije vojna obaveza je u Turskoj proširena i na hrišćane i plaćanje džizije je prestalo. Harač, to je bio lični porez, glavarina u Osmanskom carstvu. Naplaćivao se od svake nemuslimanske glave,
vernika već u VII je drastično smanjen. Lokalni ne-muslimani su imali obavezu da plaćaju porez, uglavnom džiziju i harač. Očajno stanje pravoslavnih dodatko komplikuje činjenica da je tron aleksandrijskih patrijaraha dugo ostao