kom je živeo Siman sa ženom i dvoje sitne muške dece, bio je u blizini Sarajeva, odmah iznad Švrakinog Sela. Aga mu je bio Ibraga Kolos, sarač, sa dućanom na Baš-čaršiji, skroman majstor i jedan od onih sitnih aga. Da li zbog toga što je po naravi bio
kulučar, uobičajenih i obaveznih pet do šest dana godišnje Uopšte, držao se prema agi gordo i osiono i provodio svoje. Ibraga je mogao da potraži načina kako da sabije rogove svome kmetu, ali je uviđao da je bolje praviti se nevešt i primati dobru
ne menja do daljnjega, da je svako gospodar na svome, i da aga ima pravo da uzima i dalje svoj hak, kao i do sada. Ibraga rešio jednog dana da obiđe svoj čitluk i uzme svoj deo šljiva, koje su te godine rodile kao nikada, a zbog rata i promene
ovo njegovo. Kao kroza san čuje dole škripu vratnica i glasove. Pogleda jednim okom samo, i odmah vidi šta je. Njegov aga Ibraga , sarač, došao sa četiri konja i jednim momkom da obere svoju polovinu šljiva. Siman ga je pustio da mu priđe posve blizu,
priđe posve blizu, praveći se da ga ne čuje i ne vidi. Ibraga pređe rukom preko očiju. Kao da se svet iz temelja zaljuljao. Pridrža se za jednu šljivu.
ustaje pred agom. Ibraga toga drskog čoveka koji mimo svakog reda i običaja leži i ne diže se pred njim, ne veruje rođenim očima i ne može da se
koliki je kmet kad nije zgrčen ni ponizan, nego kad se opusti i raširi u svojoj punoj snazi i veličini. Ibraga to što se nije videlo ni zapamtilo otkad su age age i kmetovi kmetovi: Ispod mirne maske duševnog age u njemu je sve kuvalo
aginskog ponosa, ali su ga strah i obzir obuzdavali, jer kmet je očigledno rešen na zlo, a vremena su teška i nesigurna. I Ibraga se pribrao i seo.
, i znaš dobro da takve prave nema po kojoj ono što je moje može odjednom postati tvoje. Ibraga Ima i može I tvoje je bilo nekad naše, pa u neko vrijeme i po nekoj pravi postalo vaše. E, kad je ono što je od davnina bilo
moje, kao što je i bilo. Ibraga .
aga, nego svim agama na zemlji i uopšte celom svetu koji je, kako se njemu čini, sada svedok ovog vekovnog megdana. A Ibraga misli kako bi privoleo pobesnela vlaha da mu dozvoli da nabere bar dve kotarice šljiva, da se od sramote praznih ruku
mi je, znaj, svima mojima mrtvima za dušu, za četiri stotine godine. Ibraga samo steže jače vilice i odmahuje rukom, ali kratkim, jedva vidljivim pokretima, koji prate nečujan unutrašnji
rukom, ali kratkim, jedva vidljivim pokretima, koji prate nečujan unutrašnji dijalog. Ibraga gleda preda se, a Siman sav cepti i brekće i prelazi nemirnim pogledom po svemu oko sebe.
ćemo četiri stotine godina mi vas, a poslije ćemo se razgovarati ko će koga jahati za onih trećih četiri stotine godina. Ibraga ne sačeka kraj. Diže se bez pozdrava i oproštaja i zaputi se svom čoveku koji je stajao podalje, uz konja, i oni krenuše
Siman zaista nije dao agi ni trećine od žita ni polovine od voća i sena, kao što je zakon i red i kao što je uvek dosad davao. Ibraga je bio ne samo oštećen nego i teško uvređen Simanovim postupkom, i uvređen i uplašen jer se Siman nije zadovoljio onom