je odisala fatalizmom zvezdanih uticaja, u vapaju za individualitetom, posegli za misterijama spasenja. Arhetip jastva (K. G. Jung) se kao ujedinjujući simbol dakle pojavljuje u epohi sinkretizma, kada se mešaju religije, narodi i
(tj. simbole, slike dostupne saznajno-kognitivnom aparatu pojedinca) zapravo emaniranje sadržaja koji potiču iz jastva , te da psiha predstavlja sferu, čiji je ego samo mali deo, a ispunjavaju je različiti komplesi ličnog i kolektivnog
nesvesnog. Taj krug je ispoljeno jastvo, koje je istovremeno i bezdimenzionalna tačka u centru sfere. Dakle suština jastva je bezdimenzionalna tačka, ali ono ustvari obuhvata kompletnu psihu, i iz njega izviru arhetipovi Analogija sa
jednog je više nego jasna, jer se ustvari i radi o istome Jungov doprinos je proučavanje ispoljavanja fenomena jastva kroz simbole tokom istorije, čime se bavio i Swedenborg, nekoliko vekova ranije.
svog sadržaja i svoje numinoznosti, zauzima centralno mesto jastva kao simbolički ispoljenog i suštine jastva do koje ne možemo dopreti. Zato je opisano kao bezdimenzionalna tačka.
centralno mesto jastva do koje ne možemo dopreti. Zato je opisano kao bezdimenzionalna tačka. Jastvo, kao arhetipski sadržatelj psihe izvan
, čini se, proističu nerazrešivo iz te tačke, a svi najviši, pa i poslednji ciljevi izgleda dopiru do nje. Ovaj arhetip jastva u svakoj duši je odgovorio na poruku, tako da je konkretni učitelj Isus u najkraćem roku asimilovan od konsteliranog
da je konkretni učitelj Isus u najkraćem roku asimilovan od konsteliranog arhetipa. Tako je Hristos ostvarivao ideju jastva . Međutim, kako čovek nikada ne može empirijski da razlikuje šta je simbol jastva, a šta slika Boga, to ove dve ideje,
. Tako je Hristos ostvarivao ideju jastva. Međutim, kako čovek nikada ne može empirijski da razlikuje šta je simbol jastva , a šta slika Boga, to ove dve ideje, nasuprot svim pokušajima razlučivanja, uvek iznova nastupaju pomešano. Na primer
su različita u zavisnosti od vremena i mesta Psihološki se jastvo definiše kao psihička celovitost čoveka. Simbol jastva može biti sve ono o čemu čovek pretpostavlja obuhvatnu celokupnost o sebi samom
spoznaje, jedno u svojoj suštini ostaje misterija sa one strane kosmosa, iako ga čitavog prožima. Ispoljavanje jastva svedoči o jednom.
, iako ga čitavog prožima. Ispoljavanje jastva svedoči o jednom. jastva (kroz misterijske kultove, a pre svega hrišćanski mesijanizam) doba sikretičkog Helenizma. Fatalizam i nedostatak
pojedinih naroda, koji blede pred ujedinjujućim procesima toga doba, čine ljude veoma prijemčivim za simbole jastva , koje im predstavlja neku vrstu razrešenja krize identiteta i smisla. Međutim, paradoks je u tome, da ovaj simbol
obezličenja stoji upravo iza obezličenja (tj. reprogramiranja morfogenetskog polja na viši nivo svesti). Arhetip jastva se, dakle, kroz numinozni lik Isusa Hrista nimalo slučajno pojavljuje u doba sinkretizma. Praslika jastva,
). Arhetip jastva se, dakle, kroz numinozni lik Isusa Hrista nimalo slučajno pojavljuje u doba sinkretizma. Praslika jastva , emanirana kroz živi hrišćanski simbol, oličava brisanje granica među ljudima i ukidanje državnih, religijskih i