, zatim bakalar sa kiselim krastavčićima, estragon-pireoom, a na stolu će biti i pruski specijalitet knedle na kenigsberški način sa cveklom, salatom od jabuka i krompir-pireom.
, kao i sučeljavanje Kantove i Hegelove koncepcije uma, nude pretpostavke za razumevanje ambivalentnog stava kenigsberškog mislioca prema revoluciji. Nakon preispitivanja Lukačeve ocene o Kantu kao tipičnom predstavniku građanskog
, gde ova razlika ili nije pravljena, ili ukoliko i jeste, iz nje nisu povučene tako značajne konsekvence kao što to kenigsberški mislilac čini. [ 1 ]
zadacima čistog uma. "(PROL 87.) kenigsberškog filozofa, u nastavku rada ćemo izložiti Kantovo shvatanje uma polazeći od njegovog razlikovanja teorijskog i
se može uočiti u kom smislu se upotrebljava ovaj termin. Ne držeći se odveć strogo terminoloških razlikovanja, kenigsberški filozof ponekad koristi i reč razum da označi ovu jedinstvenu racionalnost, tj. um u širem smislu. Uveren da
, već ćemo ih smatrati za zapovesti boga što smo po svojoj unutrašnjosti obavezni da to činimo "(KČU 487.). Religija za kenigsberškog mislioca nije nešto nebitno i sporedno. Ona rađa nadu da ćemo doći do sreće u onoj meri u kojoj smo je dostojni. Uprkos
da se izbegne podvojenost uma, nego o principijelnoj poziciji koja smatra da su ciljevi moralnosti najviši. Po kenigsberškom filozofu, krajnja namera prirode, koja nas je pri udešavanju našeg uma mudro zbrinula, je upravljena zapravo samo na
progres. Po njemu: Nauke ne vode prirodno napretku ka moralno-boljem. One lako odvode padu u varvarstvo. (UIS 198.) Kenigsberški filozof izričito piše: Svako dobro, ako nema podlogu u dobrom moralnom stavu, i sâmo je puka varka i prikrivena beda. (
u prvom redu moralistu. (KČU 498.) Iz tih razloga je razumljivo Kantovo izuzetno poštovanje Sokratove ličnosti. kenigsberškom misliocu takve filozofije u svetskom smislu zapravo još uvek i nema; ona nije data i ne može se učiti, nego ostaje svakom
moguća samo nepotpuna indukcija, preko nje se ne može uspostaviti veza između fenomenalnog i noumenalnog. 60 Kenigsberški filosof konstatuje nepreglednu provaliju između oblasti pojma prirode, kao onoga što je čulno, i oblasti pojma
od Boga. Štaviše, Kant je povremeno izjednačuje sa samim proviđenjem, te ona figurira kao umna. Čovek je i za kenigsberškog filozofa najviša svrha prirode. Dajući čoveku um i slobodu volje koja se na umu zasniva (UIS 31.), priroda je čoveka
i starateljstvo prirode, na dugom putu ljudskog uspona do samog sebe. To se jasno vidi ako poredimo neke od tvrdnji kenigsberškog filosofa. Tako on, na primer, kaže: Ubrzo se uviđa da ovaj uspeh, koji dopire do neizmernih daljina neće zavisiti
do suočavanja sa Hegelovim shvatanjem, koje je antipod Kantovom, ali i samo počiva na pretpostavkama koje je izborio kenigsberški filozof. Naime, uticaj možemo tražiti upravo u Kantovom određenju uma, pre svega u njegovoj vezi sa pojmom totaliteta
da ga ima, uspostavio. Mada Kant govori o istoriji, kod njega se ona pojavljuje tek sekundarno moralno je primarno. Kenigsberški mislilac pristupa istoriji manje-više kao linearnoj, kao dolaženju od neuma do uma. Nema one životnosti, strasti,
po kome nikakva sila ne sme sprečiti jedan narod da dâ sebi onakvo građansko uređenje kakvo sam drži za dobro. Ipak, po kenigsberškom filozofu, to je samo idealno pravo, i u slučaju njegovog narušavanja, prekršaja fundamentalnog ugovora, narod nema