. To je bilo 30 a maja 1844. god. na dvije ure noći. Ti znaš kakve su naše krajine, koje su gotovo svagda u ratu s Turcima. Krajičnici naši obližnji, kako čuju da puška pukne, tako ih se 10 sleti k onome mjestu, pomisle da Turci koga na krajinu ubiju i, za

Hotah glavara, na spahiju i njihovu vojsku. Kad to viđe aga Hasan-aga, mnjaše aga da je potoč viša, da prispješe brdski krajičnici , prepade se, da ga bog ubije, te pobježe natrag bez obzira, a za njime Lekiću spahija, a za njime sva njihova vojska;

obali Zete valovite; dočekaše jadni Martinići s one strane studene rijeke i na Turke oganj oboriše; s ove strane ljuti krajičnici s noževima u bijele ruke. Tu mi drugo momče iskočilo, a na ime Grujičin Kezune s golim nožem u bijeloj ruci, i uhvati bega

divno - salomi mu čelo pod sarukom. Pade Malić s vranca debeloga, Novica mu sablju ugrabio i s njom mu je glavu otkinuo. Krajičnici , sokolovi sivi, u ostale juriš učiniše, tu pedeset glavah posjekoše; osamdeset ostalih Turakah u rijeku Zetu

braću Crnogorce Iz bijele kule Roganove, Ni pristupit do kule ne dadu. To začuše Čevljani, junaci, I ostali mladi Krajičnici , Velestovci, Cuce i Bjelice, Na junačke noge poskočiše I šarene puške prifatiše, Put Trnjinah brzo potekoše. Kliče

, Oko kule šance i čardake; Tu naredi careve pandure, Da čuvaju goru i planinu, Da u Pivu s mirom idu Turci. Ono čuše naši krajičnici , Mlado momče, Ceroviću Đuro, Za njim idu do dva kapetana I četiri stotine Drobnjakah; Još to čuo Jovan kapetane,

počet ' s ' jeći Turke, Ka ' što su se vazda naučili; I sokola kapetan Radula, Peča sitna, ma je ognjevita, Njega fale naši krajičnici , Da siječe dobro turske glave; I sokola Popović Ivana, I deliju Miletića Đola, Vazda sam ga u boju gledao S golim nožem u

na glasu junake I vojvodu Bojović-Jovana S kapetanom Đukanović Markom; Za njima su Župljani junaci I Lukovci, naši krajičnici ; A otpravi bratučeda svoga, Radonjića vojevodu Iva, Da prevede za Presjeku gardu, Da Turcima udari ozada, To će njima

rit ' vojevoda Risto, A za njime sva tri kapetana I Brđanah dvadeset stotinah. "Uto skoči vojevoda Risto I za njime brcki krajičnici . Oni složno na Turke ud ' riše, Ubiše se bojem iz pušakah, Dok iz sela oćeraše Turke, Ma ne mogu od bijele kule, Pregone se

ljuckoga uma i razgovora; Vidi tešku muku na junake Pod zatvorom u bijelu kulu: Crven plamen kulu uhvatio, A oko nje mrki krajičnici , Đe se kolju, kao mrki vuci; Pa tek dođe, udari na Turke, A Turci mu sokak napraviše; Go jatagan nosi u rukama, Presijeca

a klikuju braću Crnogorce iz bijele kule Roganove - ni pristupit do kule ne dadu To začuše Čevljani junaci i ostali mladi krajičnici , Velestovci, Cuce i Bjelice; na junačke noge podskočiše i šarene puške prihvatiše, put Trnjinah brzo potekoše. Kliče

careve krajine. Na Pipere pušti silnu vojsku, te istraži u Pipere vraga, nemoj od njih ostaviti traga, da počinu Turci krajičnici I ako bi tako učinio kako tebe tvoj daidža kaže, dobrim ću te darovati darom: vrć ću tebe, mio sestričiću, za valiju na

knez hrabreni: "On je ono: štit mu pazi, na komu je plam ognjeni gdi iz snježane gori izlazi. Pod klobucim kamilovcim krajičnici za njim jašu, Bjelorusi s Podolovcim: puške nose, sablje pašu. Ali u nebu razvedrenu prije bi zbrojil sitne zvijezde

ćukamo. Udri vraga, ne ostav mu traga, ali gubi obadva svijeta krajičnici ? A bez njih se poslovat ne može; najedno se bolje razbiramo.