i neka vaša imena budu kao ruže zaronske, ka sunce što se rađa i obasjava zemlju srpsku, i plamenim slovima ispisuje reči u mermernom hramu gospodnjem. " lužičkosrpski pjesnik, 18. vijek)

otporu, ovaj narod uspio, mada u smanjenom broju, da se održi i očuva u njemačkom moru, u kome su ga orkani udarali sa svih strana. Svoj mali narod vidio je najveći lužičkosrpski pjesnik Jakub Bart Ćišinski (1856 - 1909) u čamcu, koji talasi nemilosrdno udaraju sa svih strana.

markgraf Gero, nemilosrdno se obračunao sa slovenskim plemenskim čelnicima. Saznavši da pripremaju zavjeru protiv njega, pozvao je na gozbu tridesetoricu lužičkosrpskih knezova i mučki ih umorno. Dogodilo se to 939. godine, a ovaj drakonski čin zadržan je u kolektivnom pamćenju potomaka umorenih.

njihovom sudbinom najbolje ilustruje podatak da su u vrijeme nacizma u nas pravljeni planovi o njihovom preseljenju u Jugoslaviju, kako bi se spasili od uništenja. U lužičkosrpskom arhivu u Budišinu čuva se dio prepiske koja je o tome vođena između njemačke vlade u Berlinu i njenog poslanstva u Beogradu. Naravno, na to se sa njemačke strane nije

poslanstva u Beogradu. Naravno, na to se sa njemačke strane nije gledalo nimalo blagonaklono, to je ocjenjivano kao podmuklo šurovanje Stojadinovićeve vlade i lužičkosrpskih predstavnika. To je bio još jedan povod za nove progone i ugnjetavanja.

. Nadamo se, ipak, da će njemačka država zaštititi svoje autohtone slovenske državljane, koji nemaju drugu domovinu osim Lužice, a Lužica je u Njemačkoj. I savremeni lužičkosrpski književnik Jurij Koh očekuje da će Njemačka pomagati Lužičke Srbe, štititi njihovu umjetnost i kulturu: "Bez lužičkih boja ovi sivi tonovi, koji već dominiraju

u prošlim vijekovima, veoma često je prisutno njihovo ime Serb i Lužica, a u nekim starim tekstovima nazivaju je i Serbija ili Sorabija. Još u šesnaestom vijeku lužičkosrpski pjesnici pjevaju zanosno o svojoj otadžbini. Kaspar Pouker piše odu svojoj domovini Sorabiji, zavičajnim rijekama Labi i Spreji, a Jan Buk se obraća blagoslovenoj

domovine naše ". lužičkosrpski romantičarski pjesnik Handrij Zejler, prijatelj našeg Sime Milutinovića Sarajlije, sa kojim je drugovao u vrijeme dok je ovaj u Lajpcigu štampao Serbianku, pjeva

u Srbiju iz različitih pobuda i povoda: kao putnici, pisci, naučnici, trgovci, pa i kao ratnici, a neki da bi u njoj zauvijek ostali. lužičkosrpske crkvene literature Jakub Ticin stigao je u Srbiju kao vojnik. Došao je sa vojskom princa Eugena Savojskog i nesrećno poginuo u borbi protiv Turaka kod Beograda, 1693.

bili protiv tuđinstva za celo Slavjanstvo, i koi su po junačkom odporu žertvom pali za svoe pobratime. " lužičkosrpskim kulturnim n književnim pregaocima n daje podršku njihovim preporodnim nacionalnim aktivnostima, skrenuo je na najbolji način pažnju čitaocima našeg časopisa na

. Na jednom mjestu iznosi pogrešan podatak kada piše da broj Lužičkih Srba iznosi blizu jednog miliona, a prema popisu, koji je upravo u to vrijeme uradio poznati lužičkosrpski naučnik p lingvista Arnošt Muka, bilo ih je svega oko 166.000 duša.

veću potrebu da upoznaju svoje imenjake u Lužici, da se nađu u srpskoj oazi u Njemačkoj. lužičkosrpsku istoriju, književnost, kulturu; napore koje su ulagali da sačuvaju svoje ime i ime jezika koji im je najčešće zabranjivan. Prikazan je lužički čovjek, pobožan,

u starosl. jarъ - opor, strog; jarostъ jed, zor, sila; ruski яpыi - pršljiv srčan; яrostь besnilo, pomama; naše jarost, jara, jar, jarina (mesto gde se voda peni); u lužičkosrpskom jagu gorak, jegu krt, ljut. Isti koren reči stoji u vezi sa grčkom rečju dzorus što znači vatren, jak, i sa latin. ira (iratus) srdžba, u sankrtskom irasyati ljuti se.

20 godina nije mogla okupiti na jednomu mjestu toliki broj pripadnika ovog manjinskog naroda, kao netom održano prvenstvo i utakmice najbolje nogometne momčadi lužičkosrpske zajednice u Njemačkoj.

nacionalne politike NDR. lužičkosrpskom stanovništvu. U ustavu Brandenburga tome je posvećen član 25, koji doslovce glasi ovako:

lužičkosrpski

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov