i sfinge i lavovi koji su često krasili sarkofage i grobnice (Fazzini, McKercher 2001: 460). Zanimljivo je da je jedan od ministara Luja XIV (1643 1715)
egipatske antikvitete, kao i egiptijanizirajuće objekte (Fazzini, McKercher 2001: 460).
nalazio u hramu Fortune i može se datirati u 1. vek pre nove ere (Fazzini, McKercher 2001: 458). Na mozaiku su prikazani vojnici koji ispred hrama piju vino
elemenata iz različitih izvora u dizajniranju enterijera (Fazzini, McKercher 2001: 460). Vreme u kome on stvara obeleženo je masovnim istraživanjem
Kloda Sikarda (Claude Sicard) iz dvadesetih godina 18. veka (Fazzini, McKercher 2001: 460).
(Owen Jones) i egiptolog Džosef Bonomi (Joseph Bonomi) (Fazzini, McKercher 2001: 461). Njihova težnja je bila da publici približe egipatski
i spomenike tačno, dakle, u skladu sa naučnim znanjima (Fazzini, McKercher 2001: 461). Egiptolog Ogist Meriet (Auguste Marriete) otkrio je nakit
je on osmislio za univerzalnu izložbu u Parizu 1867. godine (Fazzini, McKercher 2001: 461). Ovaj period je obeležila i čuvena opera Đuzepe Verdija Aida
otvaranja Kuće opere u Kairu, a po tekstu Ogista Merieta (Fazzini, McKercher 2001: 461). Primer Ogista Merieta pokazuje da nije uvek jasna granica
i da je prvi servis prezentovan ruskom caru Aleksandru I (Fazzini, McKercher 2001: 461 462).
(1843 1855), kao i kuća slona u zoološkom vrtu u Antverpenu (Fazzini, McKercher 2001: 462). Zanimljivo je da se egipatski dizajn javlja i u okviru
kome su sahranjeni mnogi članovi Napoleonove ekspedicije (Fazzini, McKercher 2001: 462).
Od 20. veka možemo govoriti o demokratizaciji egiptomanije (Fazzini, McKercher 2001: 463) u smislu da nastaje doba kada egiptomanija već uveliko nije
oblasti popa bi bila pesma grupe Bangles Walk like Egiptian (Fazzini, McKercher 2001: 465). Za primer iz domena arhitekture možemo uzeti zgradu Luxor
potpuno egiptijanizirajućih (ne eklektičnih) građevina (Fazzini, McKercher 2001: 463). I dalje se nastavlja pozivanje na Egipat u funerarnom