. Zapravo, već sam naš misaoni život je nešto natčulno . Potpuno natčulne su naše emocije, a naši
zlom i metafizičkom nečistotom: đavolom. Natčulno i nadumno, pa ipak osetno i realno, ova
čulno, i oblasti pojma slobode, kao onoga što je natčulno , kao i to da nije moguć nikakav prelaz iz oblasti
postoji neki takav osnov jedinstva onoga što je natčulno , a što leži u osnovi prirode, sa onim što pojam
, uma i razuma, konačno mogu biti prevaziđeni. Natčulno dobija potvrdu sebe u slici sveta u kome je život
koja izražava prelaz iz iskustvenog u natčulno . Muškarac i žena prikazani su kao apsolutni
pomisli, kojima čovek bogodolično sagledava natčulno u čulnom, nevidljivo u vidljivom. Međutim,
se čovek otuđuje od čulnog sveta i zadobija natčulno , duhovno znanje. To je neka vrsta napuštanja