mora odrediti sebe unutar skupa konkretnih granica koje prepoznaje kao svoje, unutar ekskluzivne istorijske partikularnosti . To je potrebno, da bi nacionalna kultura zasnovala novi identitet, pronašla društvenu homogenost, lingvističku
o "agresiji multikulturalizma" (str. 11), opet ne shvatajući da i sam drži poziciju multikulturalizma, da i sam brani partikularnost kulture kroz njen jezik, njene običaje, njenu "autentičnost ". Insistirajući na partikularnim (srpskim)
nije - Bugarska, cijoj cirilici su isto tako izbrojeni dani. Evropa nikad nece imat obzira prema srpskom nacionalnoj partikularnosti , kad nije postovala ni srpske srednjovjekovne svetinje. Sa sloganom "evropi nema alternative" sljedice logicno i
kao posebnu egzistenciju. Sasvim suprotno, dobar uvid se postiže tek onda kada shvatimo da je upravo naša posebnost, partikularnost , osim što je izvor pogrešnog, i izvor istinitog upravo zato što imamo neku posebnost, momenat smo univerzalnog.
dobro ili loše. Ali, Dežulović nije hrvatski nacionalista. On jednostavno, eto, zna da se poništavanjem vlastite partikularnosti , koja nam je data od koje se ne može pobeći, postiže samo lažna, prazna, univerzalnost. Upravo, naša posebnost koja
humanista i naslednik prosvetiteljskog racionalizma. Marksizam podrazumeva kulturu i civilizaciju zajedno čulnu partikularnost i univerzalnost, radnika i građanina sveta, lokalne sklonosti i internacionalnu solidarnost, slobodno
bitno ljudski duh i on ostvaruje najunutrašnjiji odnos uma u samome sebi kao odnos i jedinstvo uma i neumnih strasti i partikularnosti , racionalnog i iracionalnog, moralnog dobra i moralnog zla. Um nije ni na trenutak neuman, njegova se umstvenost
grupno-specifičnih prava nastoji se pomoći manjinskim etničkim zajednicama da izraze i očuvaju svoju kulturnu partikularnost , a da to ne ugrozi njihov status ekonomskim i političkim institucijama dominantnog društva. Za razliku od prava na
ulivanja prošlosti u sadašnjost i obezbeđivanja da se ovaj tok nastavi i u budućnosti čvrsto je uporište njene partikularnosti u odnosu na zahtev moderne za univerzalizacijom. U tom smislu nacionalna država ima supstancijalnu, istorijsku
klasa baš zato što, stricto senso, ni nije klasa. Univerzalno se postiže preko partikularnog koje negira svaku partikularnost , pa na kraju i sebe. Tako bi to išlo. Ljudožderstvo se istrebljuje tako što pojedemo sve ljudoždere, uključujući i nas
većinsko nacionalnih, nego građanskih manjinsko-manjinskih koje će onda biti većina. partikularnošću , čime se sprečava konsolidacija društva po bilo kojoj osnovi, osim tržišne. To je socijalno-psihološka suština
od ove dve alternative. On pospešuje obe: globalizaciju kroz autoritarnu univerzalnost radikalnog liberalizma, a partikularnost kao jedan izbor u okviru libertarijanizma, izbor da se sprečava razmena sa drugima u okviru politike identiteta.
vrednosti i pripadalo univerzalnom poretku. Partikularni stav kao princip je svakako neophodno negirati, ali partikularnost kao takvu nije. Stvar je u tome da se u dobrom delu naše javnosti ta negacija upravo uzima kao neophodan uslov da bi se
se na tradicionalno ukorenjenu, skoro nepromenljivu autoritarnu strukturu svesti kod Srba. Tako se sugeriše da partikularnost nije kao takva nepoželjna, ali da je ova specifična partikulrnost biti Srbin i žitelj Srbije jeste ono što nosi previše
jakom univerzalizmu daje specifična pogrešna filozofija. Naime, zastupnici ovog mišljenja smatraju da bi svaka partikularnost morala da uništi univerzalne pretenzije. Po njima postoji dakle ili-ili izbor: ili ćemo biti Srbi ili građani Evrope i