naziva se korisnik ili beneficijar (destinatar). Lice koje je obavezno tu radnju izvršiti korisniku naziva se promitent (obećalac, obećavatelj), a lice koje je sa promitentom zaključilo ugovor u korist trećeg naziva se stipulant (
). Lice koje je obavezno tu radnju izvršiti korisniku naziva se promitent (obećalac, obećavatelj), a lice koje je sa promitentom zaključilo ugovor u korist trećeg naziva se stipulant (promisar, obećajnik).
se stipulant (promisar, obećajnik). promitent , koji su u odnosu poverilac-dužnik, i treće lice koje se javlja u svojstvu poverioca. Kako to treće lice nije
biti poverilac. Iz ovoga zaključujemo da se teorija obećanja najbolje uklapa u ugovorne obligacije. Po ovoj teoriji promitent i stipulant su u stvari obećajnik i obećalac, pa ukoliko obećajnik obeća obećalacu da će neku činidbu izvršiti trećem
ni kao dužnik. Taj problem se, prema ovom shvatanju, rešava tako što posle zaključenja ugovora od strane stipulanta i promitenta , stipulant čini ponudu trećem licu da mu svoje pravo iz ugovora sa promitentom jednostavno prenese. Prihvatanjem
ugovora od strane stipulanta i promitenta, stipulant čini ponudu trećem licu da mu svoje pravo iz ugovora sa promitentom jednostavno prenese. Prihvatanjem ponude treće lice postaje beneficijar, ali to znači da je ujedno nastao još jedan
poslovođe bez naloga, smatrajući da stipulant uzima na sebe zastupanje trećeg. Stipulant zastupa iterese trećeg kod promitenta i to bez ovlašćenja. Primenom ovog shvatanja otklanja se prigovor nužnosti postojanja drugog ugovora. Međutim ova
u korist trećeg podrazumeva dva izvora obligacija, jedan je ugovor a drugi je jednostrana izjava volje. Stipulant i promitent zaključuju ugovor, posle čega sledi jednostrana izjava volje promitenta da će izvršiti prestaciju u korist
je jednostrana izjava volje. Stipulant i promitent zaključuju ugovor, posle čega sledi jednostrana izjava volje promitenta da će izvršiti prestaciju u korist beneficijara, čime se zaopkružuju svi elementi koji su nužni za nastanak i dejstvo
samostalan. Ističe se da je pravo beneficijara neposredno i da proizilazi iz samog ugovora između stipulanta i promitenta , a to nije mogla da objasni ni jedna druga teorija. Za nastanak poverilačkog svojstva beneficijara nije potreban neki
kako da obezbede utuživost. Oni su uz glavni sastojak dodavali ugovornu kaznu (stipulation poenae) za slučaj da promitent ne ispuni svoju obavezu. Tako je stipulant dobijao imovinski iteres koji je bio potreban za podizanje tužbe. Pojavu
u momentu kada je došlo do sporazuma između stipulanta i promitenta da pravo potraživanja izvršenja radnje od promitenta ima korisnik. Za nastanak ovog ugovora nije nužan prihvat korisnika. On je valjan i bez te saglasnosti. Za slučaj da
s obzirom da on ne učestvuje u ugovoru. On ne stvara za sebe pravo neposrednom izjavom volje. To za njega čine stipulant i promitent . Korisnik treba da je pravno sposoban, da ima pravni subjektivitet, da je određen ili odrediv. Ukoliko korisnik nije
trougao pri čemu su sve duži dvostrane. Tako da na takvoj slici vidimo tri pravna odnosa i to između stipulanta i promitenta , stipulanta i korisnika i korisnika i promitenta. Sada ćemo razmotriti posebno svaki od ovih odnosa.
da na takvoj slici vidimo tri pravna odnosa i to između stipulanta i promitenta, stipulanta i korisnika i korisnika i promitenta . Sada ćemo razmotriti posebno svaki od ovih odnosa.