istraživanja tih interdisciplinarnih načela naišli smo na brojne redundancije (koje dokazuju valjanost opažanja), česte sukobe oko prava na
razgranatih jezično-analitičkih pozicija uzima se teorija redundancije koja tvrdi da su jezični iskazi istinito i lažno zapravo suvišni. No,
samo na predmet jezične analize nego i na samu jezičnu analizu. Stupanj redundancije je podjednak: kao što je u nekom iskazu suvišno za dotični iskaz reći da
, puni bi naziv za ovu teoriju trebao glasiti: redundantna teorija redundancije . No, ocjena o suvišnosti može se mirne duše protegnuti na
značenjskom matricom, u kojima su prezentni slojevi na crti redundancije . Valja još jednom naglasiti: bez obzira što delo tradicionalne
pravilu upotrebe. Sličan argument daju i Baker i Hacker u prilog redundancije javnog sledjenja pravila, odnosno tobožnjeg Wittgensteinovog