zavijali. Jedini problem im je predstavljala komšinica. Gospođa Remidž provodila je dosta vremena održavajući svoju šarenu, strogo uređenu
time. Ali, nepunih šest meseci po njihovom dolasku, gospođa Remidž izrazila je zaprepašćenje povodom toga što su uništili svoje cvetne
korenje. Ostale leje zasadila je slačicom i vrbičicom. Kada je gospođa Remidž pokazala baštenskom rukavicom na bujne purpurne cvetove i rekla Morin
da je predivna, i otišla iza kuće izgubivši joj se iz vida. Gospođa Remidž nije odobravala ni način na koji su vaspitavali sinove. Malo-malo, pa
dana kasnije, Pola je, u kancelariji, pozvao gradski većnik. Gospođa Remidž je podnela prijavu. Većnik je bio pažljiv, pomirljiv, ali nije bilo
nije bilo načina da se ovo izbegne. Ovce su smrdele, tvrdila je gospođa Remidž . A psi su lajali do besvesti. Štenara, koja se videla iz njene spavaće
bilo drago što nije došla pravo kod njih. Uz svu svoju drskost, gospođa Remidž se, možda i opravdano, plašila Morin. Pol je rekao većniku da neće