i podiže jednu posudu. Rubaija . Ovo je govor slavnog pesnika Abdula Ali Halife na okupljanju u Velikom Istočnom Ergu. Svuda oko tebe nalaze se trenuci
lišava svakodnevnih životnih radosti. Zašto ne poslušati i dobronamjernog Persijanca Omara Hajama, pjesnika rubaija u kojima su i oni poznati stihovi:
značaj. rubaija , sadrži 35.000. Sačuvana su i njegova pisma i još neka dela.
i uznesena poetska vertikala blagotvorno se dodiruje i presijeca s uzvišenim tokom mudre kur ' anske misli, kao i sa rubaijama , gazelima i mesnevijama mističnih islamskih sufija i pjesnika. Njegova metafizička odredišta često ponavljana u
Malufov Samarkand... Centralni likovi ovog remek dela su Omar Hajjam, arapski učenjak i pesnik, i njegova zbirka rubaija , u to vreme ne baš cenjenog pesničkog roda (kako sam Maluf kaže). O. Hajjam je toliko ispred vremena, da je već u 11 v.
u noći između 14. i 15. aprila 1912. na pučini kod Nove zemlje, najuglednija žrtva beše jedna knjiga, jedini primerak Rubaija Omara Hajjama, persijskog učenjaka, pesnika, astronoma. Neću mnogo govoriti o tom brodolomu. Drugi su već izmerili
čija će ga vatra, dok je sveta i veka, podsećati na rumenilo zamamnoga vina. Iz takve jedne neprilike nastaće rukopis Rubaija , u leto 1072. Omar Hajjam ima dvadeset četiri godine, odskora je u Samarkandu. Da li se te večeri nahodi u krčmi, ili
turbana i neomašivo izaziva grohotan smeh badavadžija. Kako sam mogao da ne prepoznam onoga koji je sastavio ovu rubaiju punu i prepunu pobožnosti i odanosti: Upravo si razbio moj krčag vina, Gospode, Preprečio si mi put uživanja, Gospode.
vetru. Nije li tu viziju raja hteo da dočara bezimeni slikar koji se, mnogo kasnije, latio ilustrovanja rukopisa Rubaija ? Ne čuva li tu viziju Omar u svesti dok ga vode u četvrt Asfizar, gde stanuje Abu Taher, samarkandski kadija nad kadijama
oslobađa krivice, pitanje je postavljeno sasvim okolišno. Omar procenjuje da je kucnuo čas da prekine s ćutanjem: Rubaija koju je odrecitovao čovek s brazgotinom nije moja. Nestrpljivim odmahivanjem ruke sudija odbacuje prigovor. Prvi
to bilo tačno, ali bio sam ljut na brata što je stavio život na kocku zbog jedne pesme, jedne bedne pesme jedva duže od neke rubaije . Glas mu podrhtava, ustaje zadihan: Zadrži ovu knjigu. Kad god neki stih poprimi oblik u tvojoj svesti, kad se približi
sačekati osam stoleća pre nego što svet bude otkrio zadivljujuće pesništvo Omara Hajjama, pre nego što njegove Rubaije budu veličane kao jedno od najsamosvojnijih dela svih vremena, pre nego što se konačno sazna neobična sudbina
velikih pesnika i mislilaca. U vreme kada je Evropom vladala duboka tama na polju filozofije i umetnosti Hajjamove rubaije predstavljaju izraz neverovatnog slobodoumlja kao i nadmoćne ironije prema shvatanjima sredine koja ga je
govori i o samom tvorcu sveta Hajjam je uspeo da transponuje u poetsku formu najviše vrednosti. U persijskoj poeziji rubaija je jedna od najkarakterističnijih i najomiljenijih pesničkih formi i u Persiji skoro da nije bilo pesnika koji se nije
) je pesma od četiri stiha u kojoj se po pravilu rimuju prvi drugi i četvrti stih dok treći obično nema zajedničku rimu. Rubaija izražava epigramatičnom kratkoćom jednu misao i to većinom tako da četvrti stih udara zaključni akord i često