nekom epigrafisti, koji se ne pridržava procedure, natpis će se pograšno pročitati. Filologija ne kontroliše, a i ona može da pogreši, naročito ako čita tekst po uobičajenom redu, horizontalno, jer su, recimo, mnogi tekstovi napisani odozdo na gore, kao epitafi. Pogrebna praktika je najsakralnija i zato je najstarija konzervativna oblast istraživanja ljudskog življenja. Tu su sačuvane najdrevnije crte prvobitnog smisla običaja i znakova. Veoma arhaične crte runskog pisma zato treba tražiti u najranijim epohama. Kao drugo, raspored teksta je isti kao i kod ostalih azijskih runskih pisama. Jenisejski epitaf tuvinskog kanona je samo na jednoj strani kamena, iako ima više od deset redova. Verovatno su tekstove pisali na jednoj strani drvenih ili drugih pločica, povezanih gajtanom. U originalnom runskom tekstu postojao je kakrakterističan poredak znakova, koji ne nalikuje postojećim pismima. To znači da nije bilo pozajmljeno i
sibilarima, kojima je bilo suđeno da postanu osnovni pravac u razvitku pisma. Protorunsko pismo nema sličnosti sa tjurkskim pismom, jer je poznato da su u Minunskoj kotlini tokom 3 milenijuma stare ere živeli ljudi bele rase, protosloveni. Po Vedama pradomovina Arijaca bila je u oblasti Belovode, a to je oblast Jeniseja. Sačuvane arhaične forme znakova na nadgrobnim spomenicima govore i to da su tadašnji sveštenici bili pismeni. Zato se može reći da osnovu runskog pisma ne treba tražiti samo u kineskim i mongolskim zapisima, nego i u drevnim slovenskim rukopisima. U zaključku se može reći da se poreklo runskog pisma ne može rešiti samo po obliku znakova, nego i rasporedom i načinom pisanja. U 21. veku ostaje da se vidi koji runski tekst pripada Manihejskom periodu, a koji mnogobožačkom stadijumu razvoja Južnog Sibira. Treba istražiti i razumeti obrede obe etape. U vezi domanihejskog stadijuma ti obredi ukazuju na drevni proces
, jer je poznato da su u Minunskoj kotlini tokom 3 milenijuma stare ere živeli ljudi bele rase, protosloveni. Po Vedama pradomovina Arijaca bila je u oblasti Belovode, a to je oblast Jeniseja. Sačuvane arhaične forme znakova na nadgrobnim spomenicima govore i to da su tadašnji sveštenici bili pismeni. Zato se može reći da osnovu runskog pisma ne treba tražiti samo u kineskim i mongolskim zapisima, nego i u drevnim slovenskim rukopisima. U zaključku se može reći da se poreklo runskog pisma ne može rešiti samo po obliku znakova, nego i rasporedom i načinom pisanja. U 21. veku ostaje da se vidi koji runski tekst pripada Manihejskom periodu, a koji mnogobožačkom stadijumu razvoja Južnog Sibira. Treba istražiti i razumeti obrede obe etape. U vezi domanihejskog stadijuma ti obredi ukazuju na drevni proces očuvanja u narodu runske pismenosti u dolini srednjeg i gornjeg toka Jeniseja pre dolaska tjurkskih plemena .
onog Ilara koji, u želji da našu decu podučava, moraše se kriti po domovima da ne saznamo kako naše pismo uči i našim bogovima žrtve prinosi. "( Pešić, D 24: 8,9,10. ) Takođe, i u Panonskim legendama, u biografiji Svetog Ćirila i Metodija, u priči o Sv. Ćirilu se kaže da, pripremajući se za put u Moravsku: dođe on na Krim đe mu dadoše" časlavac i psaltir na surskom, ruskom ili rasskom ( zavisno od prepisa ) jeziku, koji je on razumio ". A praćenjem runskog pisma, koje se srbskom logikom čita, pratimo put jednog dijela naroda koji sa Lepenskog Vira i Vinče, odlazi na istok, preko Pamira, spušta se u Indiju i nekim dijelom, poslije dugih vremena, vraća se svojoj braći Ilirima, Ilmerima ili Lirima koji su "naša braća i govore našim jezikom" kako kaže Velesova knjiga, i "koji nas brane ". Ima logike tvrditi da su ovi talasi povratnika iz Indije shvaćeni kao ona čuvena seoba Slovena iza Karpata, a ustvari, oni su se samo vraćali