, ali da ' ' i od Turaka mnoga zla vidjehom, gonenija i zapustenija cerkvam svjatim i vse konečnoe pogubljenije roda serbskago ' '.
somnѣnïя, čto Blistatelьnaя Porta po pravilamъ svoimъ upotrebitъ snishoždenіe i velikodušіe protivъ naroda Serbskago , kakъ izdrevle poddannago seй Deržavѣ i danь eй platящago, odnakožь vziraя na učastie, kakoe Serbы prinimali vъ
knez Lepenički). Serbskago uredba (s potpisom Miloševim, Užičkoga mitropolita Melentija Nikšića, i Vraćevšničkog arhimandrita Melentija
1754. godine. Autor se okitio titulama: "Smireni mitropolit černogorski, skenderiski i primorski, i trona serbskago ehsarh Vasilij Petrovič ". Kao predmet, naveo je opis položaja Crne Gore i njenih ranijih vladara "s priloženijem
u nauci ocjećaj. serbskago svяЩEnnika ". I ovo ima puno smisla
ploči iznad južnog portala stoji natpis obnovitelja knjaza Miloša koji glasi: "Pri vladavini blagovernago kneza serbskago Miloša Teodora Obrenoviča, i supruge ego Ljubice i naslednika ego Milana, i Mihaila. Hram obnovi se 1836. "
pomenutu Vukovu knjigu, a u njegovom štampanom rečniku I. I. Sreznjevski je nazirao Vuka kao obrazac, "po primEru Serbskago slovarя Vuka S. Karadžiča ". [ 24 ] Od Palauzova je dobio 30 primeraka njegove knjige Vek bolgarskago carя Simeona, da ih
za svoje izdanje. Među njima onaj pod oznakom 180 (762) imao je naslov Žitije svjatago i pravednago knjazja Lazara Serbskago . Jednu verziju Povesti, koja se našla u rukopisu nacionalne biblioteke "Sečenji" u Budimpešti publikovala je, s
carstvo, Kozačinski je kao rektor karlovačkih škola napisao Tragediju sirječ pečnaju povjest o smerti poslednago serbskago carstva, koju su prema svedočenju Jovana Rajića, učenici prikazali u junu 1733. godine.Ova tragedija je rađena po
slavnih savremenika), a ostao je upamćen kao pisac knjige Logika, napisane na srpskom i objavljene u dva dela: Logika serbskago jezika na glagolaniju (Budim, 1808) i Logika upotrebitelnaja (Budim, 1809). Ovim knjigama Nikolaj Šimić postao je
i Česima, o Bugarima, pa izlaganje prema načinu pisaca rodoslova, O gosudarjah, knjazjej, koroljej, carej i despotah serbskago naroda, zatim odeljak u kojem je izložena istorija Bosne, odeljak o Turcima, o Paštrovićima, Crnoj Gori (zasebno), a u
srpske, gde ga je prizvao ondašnji patrijarh Atanasije II Gavrilović, "da posluži neko vrijeme prestolu duhovenstva serbskago " i "da se kod patrijarha pouči ", što je sve uistinu značilo i čitav jedan, a za njega i jedini, univerzitet. [ 523 ] Među
" u kome se tvrdilo da su Stano, i njegov otac i njegovi pređi poticali ništa manje no "ot vseslavnago roda i kolena serbskago cara Stefana ", a da su "njegovi stari vladali ot nastanja i dnes Černoju Goru" i zahtevao je od Vasilija da mu ovaj sve to i
svoje ruki na otsečenije neželi javno ničem pristojnu laž: nadpisat takovu, kotoraja celomu svetu izvestno, cara serbskago Stevana Nemaniča rod okončal se na mladago cara Uroša, a ti, Stano, sin popa Vuka, a unuk Staniše Popova, a praunuk popa
uvek kada je želeo da načini naročiti utisak: "smireni mitropolit černogorski, skenderiski i primorski, i trona serbskago eksarh Vasilij Petrovič ". Iza posvete, na četiri dalje strane, dolazi predgovor (Predislovije istoriji seja v