" Luj XIII od ebana i bjelokosti, zatim opet isti stolovi. Na "buralu" nova ampir-ura od alabastr-stupova s crnim i zlatnim pročeljem, a na vrhu napoleonski zlatni orao. Njihalo ure: široka, zlatna sunčana kruglja. Po zidovima vise starinske porodične slike. Na lijevo i na desno omanja vrata, ali ne tako velika ni iskićena kao ona u sredini. Prama lijevoj strani pozornice veliki "ampir" - tavolin, a na njemu dvije, tri knjige i zlatna sprava sa guščim perom za pisanje. Do " tavolina " dva velika stola Luj XIV od tamnoga gobelinsa. Na desnoj strani između vrata i ugla veliki otvoreni prozor. Nedaleko od "takolina" zlatna "ampir-konsola" s velikim zlatnim zrcalom i mramornom pločom, a na njoj srebrni lukijernar i dvije stare brončane figure: glave Agripine i Aleksandra. Pôd je od mletačkoga mozaika, bez ikakvih ćilima. Salon odiše hladnim bogastvom i redom. Velika su vrata u sredini zatvorena a ona na desno i na lijevo otvorena, ali zastrta tamno

prozor. Nedaleko od "takolina" zlatna "ampir-konsola" s velikim zlatnim zrcalom i mramornom pločom, a na njoj srebrni lukijernar i dvije stare brončane figure: glave Agripine i Aleksandra. Pôd je od mletačkoga mozaika, bez ikakvih ćilima. Salon odiše hladnim bogastvom i redom. Velika su vrata u sredini zatvorena a ona na desno i na lijevo otvorena, ali zastrta tamno crljenim svilenim zavjesama. Toplo majsko sunce ulazi kroz prozor i puze se polako s poda uzgori po " tavolinu ", po zidovima, sve to crljenije. Sa zrakama sunca leprša po sobi čijuk crnih čiopa, što se viju u proljetnom vazduhu okolo Gospe i Sv. Vlaha na večernji veseli lov. Kad i kad i drugi žamor napuni nijemu sobu. To je jeka ljudi, koji prohode ispod prozora, ili kakvo daleko zvono na Konalu, ili gukanje golubova u rupama stare palače, ili žamor razgovora, smijeha, vike, što zadušeno muklo, šušti za zatvorenim velikim bijelim vratima. Valja da je i ona soba tamo sva zavita u "

veličine njezina imena, njezinih prastarih, prearistokratskih kretnja i navika stvara sliku zamamljivu i zagonetnu, kao da je zaprašeni portret sišao s okvira i oživio maljušnim, realnim životom druge, nepoznate mu dobi. Kad je došla do vrata na desnu, zove opet onim istim tugaljivim, dalekim, bešćutnim glasom: Lucija .. Lucija .. tavolina i počeo nešto pisati, ali uvijek pritegnut, da gleda Anu .

glasom: Lucija .. Lucija .. tavolina , pa, držeći u ruci list, opet se nehotice zagledao u taj crni ženski sjen .

usta, pa govori tiho, dugo tavolina , sjela, pustila ruke u skut, pa pogledala, obrnuvši samo glavu na lijevo i na desno, kao da nešto ište. Zamrmlja uskošeno, kao čeljade koje puno stvari smeta

" o pojasu, zatrčala se, zapijehana, a sve titra na njoj od mladosti, veselja i zabune od crnih zavojaka i crnih zjenica, pak sve dole do malih, otvorenih, crnih sandala, kroz koje vire, rek bi smiju se, bijele, prozirne bječve. Kad ugleda gospođu Anu, stane i stavi ruke na srce . tavolina ¶

i stavi ruke na srce . tavolina , pa joj je stavlja ispod noga. Ostade tako klečeći ispred nje i nastavlja živahno, veselo, puna smijeha, što joj otkriva prebijele zube

mahnuvši galantno rukom, kao da svijeh pozdravlja i da svima preporuča tavolina pak skrio lice, kano malo dijete, u laktu, i vas zadrhtao u neobuzdanom plaču. U muku mrtve kuće ne čuje se nego pretužno njegovo jecanje, kao jauk zaklane živine. U crnome zatku otvorenih vrata stvorila se iz tmine, jedna ženska prikaza. )

". ( Duboka noć. Ore se zaustavi kao uznesena a slomljena od te slavne uspomene. ) Ah Majko jeste li čuli? ... Karlo Kvanto nam je rekô: ... tavolina ¶

velika i duboka i lijepa kao vas onaj prizor u svijetlu sunca, u pogledu Petke ... tavolinu u hladu blizu gotskih vrata sobe, odakle ih je žega, kao svaki dan, išćerala na dvor .

, prikazivanje počinje . tavolina piše polako, prignute glave; oči, široko otvorene, vire ispod očala a slijede preko iscijeđenoga nosa, kako mu pero gmiže i škripi po bijeloj hartiji, Sve njegovo jadno lice, pa i čupave sijede kose, koje su se uzvrpoljile oko ćelave lubanje, nekako je začuđeno, prestrašeno od nečuvenih riječi, što mu se nižu iz drhtava pera. Svaki put, kad prestane pisati izreku, što mu je dobacio gospar Lukša, skromni pisar opetuje zadnje riječi, a svaki put drugačijim izrazom, to jest ,

prama dima . tavolinu , pogledao ga oštro u lice

tjera nevidljivu rulju. Na jedanput se zaustavio i zamislio, jer su naletjele nove misli. Dum Marin razumio, uzeo pero i spravio se da piše. ) I možeš još rijeti, Dum Marine: da su vlastela umrla, jer im je sužanjstvo iscrvotočilo i ono malo srca, što su još imali ... ( potegne dva puta iz lule. ) tavolinu ¶

zategnute su i razdijeljene u dva prama do ispod uha. Na glavi crna "škufijica ". Obučena je u sivo odijelo, a na ramenima crni spleteni šal od vune. Oči su velike, ukočene, prazne. Ona ulazi na taracu polako, ali sigurno. Za čas se zaustavila i ostala nepomična, kao da sluša. Pak zove tavolina , opipala sve, što je odavna na istome mjestu, i sjela u stolac. Mirno i blago ) Činilo mi se, da sam joj čula glas .

sve pokrila, A svud zvijezde po nebu i po moru. Sva se priroda rasplinula u tmini i u svetoj tišini. Stresao se, kano da mu je zima. ) a hoće li duša? ... ( tvrdo ) Valja. ( Ide teško, izmoreno do parapeta, pak zove u noći ) Vuko tavolina rasvjetljuju. Mirno

tavolina

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov