, kao neafirmisana istina (otuđene) empirijske realnosti, mada, u isti mah, nije van empirijske istorije kao neka transcendentna suština, a nije ni samo mogućnost koju čovečanstvo može realizovati, kao što nikako nije ni antropološki fiksirana (
(up. 1. Sol 5,2 1), hrišćanska vera se postavlja iznad ideologija, a ponekad im se i suprotstavlja, time što priznaje transcendentnog Boga Tvorca, koji se od različitih nivoa sazdanja obraća čoveku, slobodnom i odgovomom bicu ". 236
Ijudske ličnosti. transcendentno dostojanstvo ljudske ličnosti. Ljudska ličnost jeste i prava svrha postojanja društva, koje se prema njoj uređuje:
smislu, jeste sloboda veroispovesti, shvaćena kao pravo da se živi u istini vlastite vere i u skladu sa vlastitim transcendentnim dostojanstvom. 317
sa kolektivističkih paradigmi svake vrste ka nultoj tački proto-matrijarhlnog ekvilibrijuma potencijala, transcendentna funkcija uma jedini je izvor rekonekcije pojedinca na individualnom planu, ali i posledično njegove integracije u
: 840 - 1707666 - 88. Iznos od 660,00 dinara uplaćuje se na žiro račun Budžeta Republike Srbije broj: 840 - 742321843 - 78. TRANSCENDENTNA FUNKCIJA UMA KAO IZVOR REKONEKCIJE POJEDINCA (2. deo)
i život može da teče dalje s novom snagom i novim ciljevima. transcendentnu funkciju, pričemu pod funkcijom ne razumevam neku osnovnu funkciju, nego kompleksnu, iz drugih funkcija
funkcijom ne razumevam neku osnovnu funkciju, nego kompleksnu, iz drugih funkcija sastavljenu funkciju, a nazivom transcendentna neću da obeležim nikakav metafizički kvalitet, nego činjenicu da je ovom funkcijom stvoren prelazak iz jednoga stava
, Chardin, čovek izražene spiritualnosti, ne odvaja potrebu za materijalnim napretkom od imanentne težnje čoveka za transcendentnim , i večito izvorno humanim. On izraz transhumanizam, posve opozitno transhumanistima, koristi u smislu duhovnog
, rođenje Boga u čoveku, rođenje oca u sinu; rečeno jezikom filozofije, posredi je pojava noumena, tj. imanencija transcendentnog , odnosno konkretizacija apsoluta. U tom smislu, reč je o metafizičkom zasnivanju vremena, čiji je smisao u onome što
pojmovi jednog i jedinstva, celovitosti. Ti pojmovi su rezultat uvida u zakone višega reda i predstavljaju plod transcendentnog i metakognitivnog uma, koji rezonira sa astralnim porukama koje je primio. Tako jedno i celovitost ustvari i nisu samo
više imena nego ideje. Ako je celovitost koja se sastoji iz svesnih i iz nesvesnih sardžaja postulat, onda je njen pojam transcendentan , jer ona pretpostavlja postojanje nesvesnih faktora iz empirijskih razloga i time označava izvesnu suštinu koja se
je Aristotel shvatio kao jednu regiju ozbiljenja ljudskog bitka. Svojim ontološkim ustrojstvom ona čovjeku nije transcendentna , nego je imanentna. Kao što politiku razumije kao totalizirajući oblik ljudskog praksisa, Aristotel tako i
vidovnjaštvu u okolnih naroda, uvijek se razlikuje po tome što se temelji na dinamičkom monoteizmu koji se očituje transcendentnim i imanentnim. Već od susreta s Abrahamom Bog je Onaj koji je Gospodar svijeta, ali se interesira i sudjeluje u
su svetlije; primećene su promene magnetnog polja na Jupiteru i Veneri, koje se povećalo; došlo je do pomeranja polova transcendentnih planeta. Ova aktivnost je naročito izražena od poslednje dve dekade prošlog veka, pa sve do danas. Ta pojačana sunčeva