. transdukciju optičke energije u električnu struju, unutar samog molekularnog kola. Ceo sistem čini niz nanometričnih zlatnih
, ali i na mehanizme koji stoje iza komunikaciju između ćelija. Procesi kao nasledstvo, ekspresije gena, signalne transdukcije , kao i uticaj mutacija na različite procese kamena temeljaca u molekularne biologije. Istraživanjima u
virusne DNK. transdukciju (uvođenje gena putem virusnih vektora), što predstavlja problem kada se govori o kliničkoj primeni indukovanih
ćelija. transdukcije putem virusnih i plazmidskih vektora, uvodi strane (egzogene) gene u genom somatske ćelije. Još uvek nisu poznate sve
geni), što bi moglo da dovede do povećane mogućnosti maligne transformacije te ćelije. Zbog toga egzogena transdukcija predstavlja najveću prepreku u korišćenju IPĆ u kliničkoj humanoj terapiji.
Ovo otkriće predstavlja značajan korak ka postizanju konačnog cilja indukovanja pluripotentnih ćelija bez virusne transdukcije , tj. samo primenom koktela malih molekula.
. [ 4 ] [ 17 ] Najmanje opisan od ovih receptora je IL-17RE, za koji se zna da je izražen u pankreasu, mozgu, i prostati. [ 4 ] Transdukcija signala ovim receptorima je raznovrsna koliko i njihova distribucija. Transkripcioni faktori kao što su TRAF6, JNK,
tkiva tako što signalizuju aktuelno ili potencijalno oštećenje tkiva, odnosno povredu. Ovaj proces se sastoji od transdukcije , transmisije, modulacije, interpretacije i percepcije nervnih signala koji su generisani kao odgovor na bolni
(Dr. K. Volkamer, npr.), suptilne energije poseduju i elementarnu svesnost - sinergijom i transferom ( transdukcijom ) informacija sa suptilnog na supstancijalni nivo - postiže se delovanje i na fizičku strukturu organizma.
tehnike. Ovaj postupak je označio početak moderene ere humane genske terapije. [ v ] transdukciji kao prenosnik funkcionalnog gena koristi virus, odnosno virusni vektor. Genom virusa se modifikuje u smislu
ograničena životom transducirane ćelije i posle smrti ćelije prestaje i željena aktivnost transgena; transdukcije je različita. Neki virusni vektori imaju sposobnost da inficiraju i integrišu se u ciljnu ćeliju i da dovedu do
) svog genetskog materijala pa tako i inkorporiranog transgena, mogu biti više ili manje stabilni u tom pogledu u toku transdukcije ;
elijski imuni odgovor se razvija na virusne vektore i na taj način mogu biti eliminisane ćelije kod kojih je već došlo do transdukcije i ekspresije transgena. Takodje je primećen i humoralni imunološki odgovor (stvaranje antitela) i na virusne i
da bi došlo do ekspresije transgena, jeste selektivnost. Vektor bi trebalo da bude selektivan na nekoliko nivoa: Transdukcija željenih ćelija je in vitro, odnosno ex vivo relativno jednostavna ali je in vivo izuzetno teška Kada je, recimo, u
ćelije. transdukcije . To, konkretno, znači da se selektivnom transkripcijom postiže ekspresija transgena samo u ciljnim ćelijama