imena četiriju evanđelista te razlikuje njihove knjige od apokrifnih knjiga koje su se pojavile u njegovo vrijeme. ( 7 )
. Na ovom mjestu treba se prisjetiti činjenice novovjekih apokrifnih spisa koji doduše fingiraju starokršćanske korijene ,
. Različite tradicije koje su sadržavale dodatke iz apokrifnih spisa o Isusovu djetinjstvu ili iz kršćanske mistike su
tekstova ( misala i brevijara ), hagiografskih i apokrifnih tekstova. Drugo podrazdoblje, koje obuhvaća 14., 15. i
. Sve su to samo pobožna i neutemeljena razmišljanja apokrifnih pisaca. Ipak, kao neka književna vrsta mogu imati neko
određenim pojavama unutar Crkve: 1 ) Pojavom brojnih apokrifnih spisa koji su se pozivali na apostolski autoritet. Među
, Arapskoga i Armenskoga evanđelja djetinjstva, i drugih apokrifnih spisa koji su u ono vrijeme kružili Egiptom, Arabijom i
na arapskoj kompilaciji isusologije koja nosi oznake apokrifnih spisa, gnostičkih interpretacija, ebonitskoga
su ga ( Mesiju ) očekivali - o njegovom izrastu ( toliko je apokrifnih priča o njegovom djetinjstvu ), o njegovom djelovanju i
. Rješenje nudi stara kršćanska tradicija ( na temelju apokrifnih , no čini se točnih spisa ), a koju nalazimo već kod sv.
kanonskim evanđeljima slabo zastupljene, mahom uzimao iz apokrifnih evanđelja, poglavito iz Jakovljeva protoevanđelja i
protoevanđelja i Pseudo-matejeva evanđelja, kao i iz apokrifnih ciklusa o Marijinu usnuću, crkveni autoriteti nisu, čini
bilo koliko i darova. Ostatak se priče oblikovao iz apokrifnih spisa i legendi. Istraživanje mitova ( objavio je ,
znali, ne stigne to doći na red od silnih litanija o svecima , apokrifnih bljezgarija, tradicionalnih totema iz poganskih
da je Judino evanđelje zapravo samo jedno od brojnih apokrifnih ( skrivenih, tajnih ) evanđelja i mnoštva drugih