se da je rođen potkraj 1697. ili početkom 1698. u Podosoju kraj Vrlike. Nakon što je ovladao hrvatskim pismom, to jest bosančicom , latinskim i talijanskim jezikom, u Zaostrogu je stupio u franjevački red. Studirao je teologiju i filozofiju, a

ikavskim elementima, koji je on nazivao pravim i istinitim jezikom bosanskim. Josip Vončina precizira: Jezik svojih bosančicom tiskanih knjiga izgradio je Divković na tzv. šćakavsko-ijekavskim govorima tuzlansko-fojničke aree, no težio je

Tvrtković. Godine 1683. bio je član uprave zaostroškog samostana. To proizlazi iz njegova vlastoručnoga potpisa bosančicom (tj. hrvatskom ćirilicom) prigodom neke primopredaje u zaostroškom samostanu. Potpis glasi: »Ja fra Josip

i redovnički stalež, jer se u istoj gore spomenutoj prigodi zajedno s fra Josipom Tvrtkovićem potpisao također bosančicom : »Ja fra Petar Matić lektur manastira«.

. U crkvi Sv. Martina ima ostataka starokršćanske arhitekture. Kraj crkve Sv. Roka je u stijeni isklesan natpis bosančicom , koji spominje kugu iz 1616. godine. Na tri mjesta u naselju nalaze se skupine stećaka. Jako stradalo zbog agresije

zapadnim, jedinstveno delo i verovatno najvredinie uopšte ćirilično delo na svetu Taj jevađelistar je pisan tzv. " bosančicom " pomešan sa zetskom redakcijom, ali sa romanskim uticajima čak i u nazivu svetaca na nekim ilistracijama

Marijana Šunjića (1789. - 1860.). bosančicom i latinicom (latinica je odnijela pretegu u 18. stoljeću), nije lako odvojiti djela trajnije vrijednosti od onih koja

zapuštena, ali ju je godine 1613 obnovio imotski franjevac Kunić. O tomu je on sam napisao natpis nad crkvenim vratima bosančicom : "Z ' dopuštenjem čestitoga Czarra, i drughe Gospode Turske. Ja Stipan Kunich Imochianin pogradi i ponovi ovuh

koja se čuva u arhivu Franjevačkog samostana u Zaostrogu, 17. travnja 1704. godine hrvatskim jezikom i pismom ( bosančicom ) zapisao je župnik iz Brista u Makarskom primorju. Bi to uvođenje u karšćansku zajednicu kasnije glasovitog i

su tumba, sarkofag, ploča, obelisk i križ. Ukrašavani su ornamentalnim i figuralnim ukrasima, a natpisi su pisani bosančicom i govore o pokojniku. Oblikovali su ih pučki stvaraoci, koji su romaničkim i gotičkim stilskim elementima dali svoj

nego na dan posvete već dovršene građevine. [ 16 ] Ako se prihvati Lozino čitanje drugoga stupca natpisa uklesana bosančicom na ugaonom kamenu južno od ulaznih vrata te crkve, u kome, nažalost, baš slova kojima je označena godina nisu posve

koji objavljujemo u prilogu. [ 29 ] Šezdestih i sedamdesetih godina 17. stoljeća u Podgori župnikuje i bosančicom upisuje podatke u podgorske župske matice don Juraj Režić Budić iz Zagvozda, a u tim se upisima kao kum spominje i "

makarske biskupije poslana rimskom Zboru za širenje vjere iz Makarske 20. studenoga 1697, na kojoj su potpisi bosančicom sedmorice glagoljaša, od kojih šestorica Zagvoždana: don Marka Čagljevića, don Matija Pipličića, don Marka Režića,

se čuva u Muzeju grada Trogira, Arhiv obitelji Garagnin-Fanfogna, Zbirka dokumenata pisanih glagoljicom i bosančicom .