o kontinuiteu hrvatskoga od 10. ili 11. stoljeća ), a idiom što je postao osnovom standardnoga jezika, pojavio se kao regionalni književni jezik u Dubrovniku koncem 15. stoljeća. Za srpski se jezik može reći da mu prva zabilježena djela na vernakularu potječu iz 18. stoljeća. Početci bošnjačkoga jezika na narodnome govoru sežu u 16., a možda i u kraj 15. stoljeća. Glede crnogorskoga jezika, još je nejasno koji se zapisi mogu smatrati prvim manifestacijama toga jezika. Svi ovi jezici
jezični standard zapravo nehrvatski, pače srpski. Već rekoh - to je nebulozis. Prije bi smisla imala tvrdnja da je propisani srpski standard "zapravo" hrvatski, jer jedino Hrvati imaju razvijeni štokavsku književnost i pismenost na vernakularu . To, u tom poremećenom stilu razmišljanja, tako prihvaćaju i velikosrpski mitomani poput Miloša Kovačevića Naravno, prije sviju triju, Karadžić okončaje s ' svojim "srbskim rječnikom" 1818., koji uključuje - a kako inače - preobličbu
u drugim poljima, .. ) nema niti jednog, ali baš nijednog elementa koji bi bio crnogorski, a da po svojemu suliku / fizionomiji nije i, ili poglavito - srpski I o kojem ti to hrvatskom i srpskom pričaš? Znaš li da je hrvatska pisana riječ na vernakularu stara skoro milenij? Da se pripšrema rječnik starohrvatskoga jezika, od 1000 do 1500, koji će imati oko 70.000 natuknica? I čiju će okosnicu činiti djela Šiška i Džore ( Dubrovnik ), Zadarski, Bernardinov ( Split ) i Ranjinin lekcionar (
« Biblije » ( 1622. - 1637. ), njegovu objavljenom vjerskom obredniku ( 1640. ), te opsežnom rječniku Molišanina Jakova Mikalje ( 1649. ) I tu je taj jezik, osim slovopisnih i inih zapetljancija, već bio fiksiran. Zametci su mu u nezgrapnom vernakularu Bosne i Huma 13. stoljeća. Rodio se u vjerskim tekstovima Dubrovnika i zapisima na mramorovima Bosne i Zahumlja 14. stoljeća, a rafinirao u liturgijskoj katoličkoj književnosti Dubrovnika i okolice tijekom 15. stoljeća. U obliku
službeni jezik postao je ruski. No, buđenje interesa za finski jezik i finsku umjetnost, koji je prvi put izražen krajem 18. stoljeća u tekstovima napisanim na latinskom i švedskom, potkraj 1820 - ih godina sve više očitovao se u djelima na vernakularu . Vođe razbuktanoga finskoga nacionalnoga pokreta bile su osobe čije zanimanje je u tijesnoj vezi s jezikom: pisci, nastavnici, pastori i pravnici U 19. stoljeću Njemačka je bila podijeljena na trideset i devet država kojima su
koje su potisnule čakavski dijalekt na margine hrvatskog etničkoga prostora i dovele do slabljenja kulture zasnovane na njemu. Veoma brzo širenje književne produkcije ( umjetničke i liturgijske književnosti ) na štokavskom vernakularu iz kojega je eliminirana većina crkvenoslavenskih oblika, dosta je brzo ukazala na to u kome će se smjeru kretati standardizacija hrvatskog. Također, praktički svi hrvatski lingvisti se slažu sa mišljenjem uglednog lingvista
i na ovaj način dovoljno jasno rečeno Evo ti odgovor, ako ti se ne da cekati idi na 4:15. ..... Stari srpski kompleski inferiornosti glede jezika, jer nemaju kontinuitet pisane baštine 1. koji su to pisani spomenici od 13. do 18. stoljeća na vernakularu / govornom jeziku, a koje svijet priznaje kao srpske i koji su dio srpske jezične povijesti 2. možda je povijesno zanimljivo kako su od Vlaha nasta ( ja ) li Srbi, no za ovu temu to nije od njeke važnosti. Govor Srba u Hrvatskoj i u BH nije utjecao
samostalnost Pećke patrijaršije koja je okupljala srpski narod. Na civilizacijskom polju, budući da se radilo o sličnim južnoslavenskim jezicima, Austrija je smjerala nametnuti neki oblik hrvatskoga ( « ilirskoga » ) jezika, koji je u vernakularu postojao stoljećima, a doživljavao je procvat u Dalmaciji, Bosni i Slavoniji. Također, pokušavala se ukinuti ćirilica i uvesti latinica u školama koje bijahu pod jurisdikcijom Pećke patrijaršije. Kao otpor tim nastojanjima koja su
će sve jedinice lokalne samouprave dobiti prikupljene podatke. ( Patricija SOFTIĆ-MEHMEDOVIĆ ) vernakularu i koji bi mogli biti upotrjebljeni u međunacionalnim sporenjima - nemaju. Lastrić, Lašvanin, Babić, Vitezović, Šitović, .... dosadno je i nabrajati. O kakvom ti Lastricu pricas.Sigurno si nacuo, kao sto si uvijek i nacuo price starijih
su sada jedna govorna zbilja Opet pučka i fantazijska etnologija. Vernakular je lingua vulgaris, govorni jezik - a ne pučki jezik nekoga "pravoga" jezika ( uostalom, to ništa ne znači ). Dante je pisao na nješto modificiranom toskanskom vernakularu . Ostalo je struja svijesti koja nema veze s temom Podebljano je opet ćorak. Ništo, idemo dalje Nije se otresaĺ Vukove norme, niti igdar hoće. Što je bilo, bilo je. Ako mogu Australci i Amerikanci govoriti "kolonijalnim" englezskim
im je vidljiv: to su, po svemu sudeći, knjige prva i druga po redu, što nisu hrestomatije originalnih natpisa, nego nova književna djela. Iz 12. stoljeća nema nijedan natpis na tsećku ( povelja Kulina bana prvi je tekst na kakvom-takvom vernakularu , a ona je iz 1189. ). Da postoji tekst umjetničkoga sadržaja, u kojem se spominju nebo, zemlja, suze i ostalo - to bi bila prvorazredna književna senzacija. No, toga jednosatvno - nema. Nevedeni su "natpisi" konstrukcije iz prva dva djela
sa ostalim jugoslavenskim književnostima poimence sa srpskom ", smislena je samo utoliko da su Srbi, nakon usvajanja vernakulara u književnosti, svoju nacionalnu književnost "povezali" s hrvatskom, koja je ( i ) na štokavskom vernakularu pisana od 15. stoljeća. Teza o ostalim potencijalnom približavanju ostalim jugoslavenskim književnostima ( npr. slovenskoj ili makedonskoj ) - besmislena je. Tvrdnja pak da "najveći dio tadašnjih hrvatskih književnika nije uopšte
Sluurrpp Opet lupetaš dozlaboga. Vernakular je u jezikoslovlju oprjeka obćemu govoru ( linguae francae ). Jezik koji može biti opisivo pojmom narječja ili područnom govoru. Ukratko, svakojí nestandard nasuproti standardu. Gvoriti o vernakularu bez jasne oprjeke u obćemu govoru ili stnadradu, znači lupetati bez veze. Jednostavno, neimaš pojma. O Toskani ti objasnih kako je bilo. Idemo dalje Drago lupetalo, iskreno, do bola si smiešan.: cerek: : D 60.000 rieči neimam ni ja u glavi (
su do mnogih promjena u sintaksi. Pisani brazilski portugalski se od razdoblja modernizma, zahvaljujući brazilskim piscima kao Mário de Andrade i Oswald de Andrade, podosta udaljio od luzitanskog portugalskog i približio brazilskom vernakularu . Mnogi Portugalci ne podnose pisani brazilski portugalski pa će radije čitati knjigu na engleskom izvorniku nego u brazilskom prijevodu. Uspjeh Paula Coelha u Portugalu bio je moguć tek nakon što su njegove knjige prevedene s
vernakular i starockrvenoslavenski jezik. Najveći dio otpada na diplomatske i trgovačke ugovore, a manji dio na vjerske obrednike i u kamenu klesanu epigrafiku. Dio lingvista smatra da je jedan od prvih štokavskih tekstova na vernakularu povelja Kulina bana iz 1189., dok su drugi mišljenja da se radi o starocrkvenoslavensko-štokavskoj mješavini. Do osmanske invazije u 15. stoljeću, većina ranoštokavskih tekstova-s različitim udjelom crkvenoslavenskoga - potječe