inače karakteristične za Payneov redateljski pristup, itekako su uočljive i u Naljednicima. Ne samo u portretiranju glavnoga lika i njegovih životnih nedaća i stranputica te odnosa prema vlastitoj životnoj situaciji, osobito primjetne u uvodnom

tijekom noći nakon završetka srednje škole prikazujući kulturu uređivanja, vožnje automobila i rock ' n ' rolla. Glavnoga lika , koji se pokušava odlučiti hoće li ići studirati ili ne, glumi mladi Richard Dreyfuss, a budete li pažljivo gledali,

filma kao sredstva proizvodnje žudnje u gledatelja i samoga kviza koji je sredstvo proizvodnje žudnje u kontekstu glavnoga lika , ali i njegovih sugrađana. Gledatelj uživa u egotičnoj pustolovini kakvu ne može naći u svom okruženju, a film mu nudi

, meandrirajući između prošlosti i budućnosti, način. Nastojala je pri tome kroz oblikovanje identiteta glavnoga lika potaknuti neka nova mišljenja o tabuiziranim "simptomima koji su odredili 20. stoljeće poput represije države nad

povećanja, naposljetku ovisi o mogućnosti uživljavanja u prizor pantomime / nijeme igre. Stvarna je samotnost glavnoga lika u njegovu nervoznom motrištu, instinktu i želji za slobodom. Slike / fotografije djeluju na ljude snagom i

isključivo kao pogled u psihijatrijsku ordinaciju izvana, dapače, on se polako i sigurno preobražava u roman glavnoga lika . A on, Pavel, istodobno je liječnik i pacijent čija se loša prošlost neizbježivo vraća poput bumeranga, inicirana i

Emilio Estevez (" The War at Home ") naslovljena je jednostavno "Bobby ", ime je nastalo prema skraćenici od punog imena glavnoga lika Roberta Kennedya. Dosadašnja filmska postava uključuje i Anthony Hopkinsa, Demi Moore, Nicka Cannona i Freddya

koji sadržava meskalin. Roman se odvija kroz dva paralelna toka, od kojih svako razotkriva jednu od dimenzija života glavnoga lika , a Cvenića otkriva kao prozaika koji je spreman zakoračiti u prostore novoga literarnoga iskustva. Josip Cvenić

produkcijski tipičan holivudski film »Moje ime je Henry Poole«. U biti je to dobra drama, ali zbog ležernoga ponašanja glavnoga lika Henryja (Wilson), pomalo pretjeranoga i karikiranoga stava susjede Esperanze (Barraza) te zabavne popratne glazbe

radnja nije usmjerena na ono što Židove boli, nego je u scenografiji naglasak stavljen na sve suložnice i ljubavnice glavnoga lika , tako da bi se ta sapunica mogla zvati i Adolf i njegove kurve. Naravno, nađe se tu i tamo neki ortodoksni Židova koji

i hrabrošću nadvladati vlastite strahove i nesigurnosti. Prateći kroz tekst i bogate ilustracije svakodnevni život glavnoga lika , autorica čitatelja polako uvodi u priču o Martinim maštanjima. No, sve njezine želje i maštanja ostaju neostvareni

toga itekako vrijedi ostaviti, uopće se ne osvrćući. Sjajno mjesto za nesreću, pak, malo-pomalo izokreće uvjerenja i glavnoga lika i nas kao čitatelja k spoznaji da je povratak kući sudbinski neminovan jer ta Europa, u prethodnom romanu ocrtana kao

, bez uzora i sasvim originalan ovaj roman u kaleidoskopu novije domaće proze. Ova sasvim intimna ispovijest glavnoga lika kroz tiho noćno supostojanje sa svojim krvnim stvoriteljem topla je i trpka, nježna i zbunjujuća istodobno.

sličnu atmosferu, samo obrnutog predznaka: ovdje se realno mogući tjeskobni događaj prevodi u maštovitu percepciju glavnoga lika , drugim sredstvom postižući isti rezultat: preokret vrijednosnog predznaka. Korak dalje čini priča Lakši sudar: