s raznoraznim kategorijama i stadijima nerazumijevanja, od kojih su neki bili zlonamjerni, a drugi naprosto tek zbunjeni ili neuki. Ali, istina, uvjeravam te, uvijek probije, ma koliko je potiskivali u rupu. U cara Trajana kozje uši - ječalo je iz zemlje. Po mojem mišljenju nakaradni i izvitopereni stavovi bez utemeljenja u povijesnim spoznajama kod prosjeka populacije u Hrvatskoj učinkovito onemogućavaju da svijet ovo društvo prihvati kao ravnopravnog sugovornika. Ne

u noći dok sa svih prozora dopire svjetlost, baš onako kako ag vide noćni putnici. Možda će ga i ona jednom tako vidjeti; iz perspektive putnika, nekog tko ide gdje god želi neomeđen hladnim, sivim zidovima Sivilo u mislima joj je još uvijek ječalo ono objašnjenje o sivoj naravi svoje mračne prijateljice. Je li ju uopće mogla zvati prijateljicom? Renor D ' Issan ostala je za nju zagonetka, a siva boja bilo je nešto što uz nju u svome umu; u svojoj percepciji onoga oko sebe što je nazivala

koji su između I. i II. svjetskog rata napuštali svoje rodno selo, odlazeći drobom za kruvom diljem svijeta: Stjepan Kujundžić Šola u Francusku, Bariša Kujundžić Baletin u Belgiju ... Još tada je kamenim imotskim selima i brdima ječalo troglasje: Da znaš, majko, kako ti je sinu, teška srca ići u tuđinu Pjevala su tada, vele, i ženska usta nakon poljubaca na rastanku: Đavo odnjo Ameriku Južnu, ode dragi, ostavi me tužnu Ko je kaza u Belgiju pute, klela bi mu čase i minute

: "Naš Gospodar je Allah" - i istraju na Pravome putu, neka se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju Blago se onoj dvojici, koji jedan drugome dovu uče Kaže mi kolegica na poslu da se spustila do mora i dugo i glasno vrištala .... kaže, sve je JEČALO .. Sjetila sam se svog KRIKA udahnutog u par riječi. Imala sam ... hmmm sreću da u tim trenucima imam osobu koja je prepoznala moj krik ... usmjerio se ... polagano prerastajući u glazbu .. Pravila su upucena puku, opsjednutom svojim umom ,

bi u crkvi sakupio i bolesne i zdrave, onda ih sredao u procesiju, pa i on i oni molili, da bi se utažila srdžba božja. Doduše i onda obolijevali i umirali, ali niti izdaleka, kao toga ljeta: sad muško, sad žensko a sad djetinje zvono povazdan ječalo , te nosili u groblje jedno za drugim, kao da je prispio Sudnji dan. A novi župnik, kao ti čovjek mlad i nezreo, preporučuje da u crkvu dolaze samo oni, što im u kući nema bolesti, a da bi išli u procesiju neće ni da čuje. A koliko je još drugih

Fratrovice, da se mogu naslušati divana i razgovora po vodu dolazećih teta i seka. Svakomu svoje Došavši Marga na Fratrovicu ne nađe još nikoga ondje. Sjede zato na čimen i uze čekati. Od groblja lahorio je topli vjetrić, dočim je uokolo sve ječalo od pjesme slavulja. Zamalo zazvoni Pozdrav Gospi. Marga se prekrsti i počme poluglasno - nije bo znala što je tih govor - moliti: » Anđeo Gospodnji « Onda izmoli još tri Očenaša za pokojnu svoju mater koja bijaše na groblju zakopana .

. Na sred toga bespuća okružen ćutljivim putnicima čak je osjećao neko olakšanje. Znao je od čega bježi ali ne i što ga čeka, možda se zbog toga rado predavao nadi da ide u susret boljoj perspektivi. Malehno mu nije plakalo, staro i bolesno ječalo , tješio se i poslušno predao Bogu i sudbini. Hiljadama milja unaokolo nije se ništa čulo, osim šumova valova i vjetra. Smjenjivali su se dan i noć, plavetnilo i sivi oblaci, dok je brod na stotine nada grabio naprijed preko puste pučine ,

bi došao. Radi toga je i bilo uvijek veselo u manastiru, a i stari kaluđeri više su govorili o junaštvu nego o molitvi. Spominjalo se koji je od njih na konju bolji binjedžija bio, koji li kamenom odbacio dalje ili mu jasno grlo bolje uz gusle ječalo . A po zidovima i uglovima, među mrkim portretima monaha, visilo oružje svake ruke. Sunce, vino i pjesme te pogledi lijepih očiju razigrali mi srce, pa se neka velika, opća ljubav prema životu i svijetu razbuktala u meni kao nikad prije. A

mirogojske arkade. Crne, grobljanske tragove zamesti u snijegu. Krivo procijenivši korak, zapeo si za mokre pločice arkada. Iskrenuo snažno jednu nogu. I u padu udario glavom u nadgrobnu ploču Petra Preradovića, ne baš premeku. Dok ječalo je u glavi i krvnički boljela te noga, zapne ti za oko epitaf, urezan u kamen: u tvom polju daj mu groba, tvojim cvie ć em grob mu kiti. Oh nježnosti izgubljene Uronio bi srcem u pjesnikov stih da hitno na pregled nisi morao poć, udove svoje

proveo noć u očekivanju sjutrašnjeg dana. Ipak mu je taj nemir bio ugodan, i srce mu radosno treptjelo, što će vidjeti curu u onome kraju najljepšu, onu; koja će mu biti žena. Sunce je već zalazilo, kad su se iz Golubića vraćali, te polje ječalo glasovima stoke i pjesmama čobanskim, pa su mučke slušali. A nešto docnije, kad ih je mrka sjena visokih bregova pokrila, dolinica zamukne. Tada oćute miris livada i svježinu povjetarca, što je oko njih počeo strujati i što se poigravao

dućančiću ispunjenu šumorom dažda i nasmijanim urotničkim stvarčicama, dok na kraju i dažd i sve te urotničke stvarčice ne stadoše oponašati Mošin glas, te je u dvopjevu i svepjevu sa svih strana rominjalo, šuškalo, zveckalo, brečalo i ječalo : Da pukla ot smijeh, da pukla ot smijeh I kroz taj pakao zvukova, nekud iz daljine, iz daleke, s don Pavlova i Kikaševa groba probi se sićušni glas onog nedozrela a tako samopouzdana sebe: Od danas je smiješak moja smicalica Ali otkad se

ljubav sanja .. Tiho mrije groblje staro, dozaspiva sve otako Nosi cunje i crvotoč kao pelud asfodila Kroz ogradu rasklimanu obijesna psiče grla Od divljega od smijeha po nebesim drsko lupa Iznenada zadnjom snagom hijena si ždere uda Ječalo je kao kajde od suzica salivene Gladnom njuškom što mu češu ispucanu kožu suhu Jeo mozak poluboga kao i rep magareći Za umornu jednu glavu jošte kakav kutić kamo U očajnoj zjeni svijeta svedno s Njime il bez Njega Gdje se Hristu spusti glava