građanskih masa Europe? Stav izolacije Crkve i traženje utočišta u sebi samoj pred problemima koje je stvorilo novo kapitalističko društvo dovelo je, kako je to dobro vidio sv. Pijo X, do toga da je Crkva izgubila radnički sloj. I još ga nije pridobila.

nekadašnja društvena imovina je pretvorena u državnu i zatim u najvećoj mjeri razdijeljena novostvorenoj hrvatskoj kapitalističkoj klasi, a cjelokupna je privreda podređena privatnim interesima tih novih 1 % društva dakako, brižno usklađenima s

interesima tih novih 1 % društva dakako, brižno usklađenima s imperijalističkim ekonomskim interesima razvijenoga kapitalističkoga Zapada. Moglo se do toga svega doći i na druge načine npr. tako da se sama privatizacija provede strogo po zakonima (koje

četa vrlo efikasnih neoliberala (u stilu Pinocheta i Chicago boysâ) koja provodi politiku u isključivu interesu kapitalističke klase ili je bolje da je na vlasti npr. (ne budimo prezahtjevni i preradikalni) kakav socijaldemokrat koji možda i nije

(Thatcheričina TINA), a ništa drugo nije ni realno. Taj je konsenzus danas donekle nagrizen zbog krize, no kapitalistički realizam (kako ga zove Mark Fisher) i dalje je stabilan, unatoč prosvjedima, OWS-u, Južnoj Americi, SYRIZA-i i

u mrežu poročnosti, izgubiti tlo pod nogama nažalost, vrlo lako svaka sigurnost postane neizvjesnost. U suvremenom kapitalističkom društvu, koje samo naizgled promovira ljudska prava, a zapravo nema interesa nizašto drugo osim profita, vjernik

šta je "društveni kapital" tek možemo raspravljat dalje. kapitalističkoj okrutnoj pivredi moš opstat samo ako zaposliš najboljega radnika. I ne daj ti božr da plaću daješ nekome, koji taj novac

pod ofenzivu. Naime, spektakl budućnosti kojoj se trebamo okrenuti odvija se na sjecištu identitetske zajednice i kapitalističkog tržišta kojima je zajedničko to da žele ostati iznad politike. Mehanizmi konstitucije i reprodukcije nacionalnog

djelatnosti i niza podjela rada kroz povijest i dok takvoj podjeli rada čovjek robuje postojat će i tržište. U našoj kapitalističkoj eri ono dosiže vrhunac jer podjela rada se širi više nego ikad dok istovremeno traje čovjekova dezintegracija i

novine diskvalificiraju en tout. Ovdje ispada da se koncern ljutnuo jer je Zarezov urednik na televiziji opleo po kapitalističkim medijskim strukturama. Pa su se osjetili pogođenima i riješenima da odgovore. Onda se morao pokušati naći povod za

izlaz? Naravno, nema ga. Osim ako se ne okrenemo komercijalnim medijima. Ovdje je, zapravo, sjajno prezentirana ta kapitalističkom realizmu kako ovo doba naziva Mark Fisher tako draga figura fatalizma. Podsjetimo, ta figura svoje ishodište ima u

frazi tačerizma There is no alternative. Prema njoj, bilo kakav društveno poželjan cilj nemoguće je dosegnuti izvan kapitalističkog okvira. Jednako tako, nemoguće je dosegnuti željeni stupanj profesionalizma osim ako se ne okrenemo mainstream

drukati, budući da, kako smo vidjeli iz gornje analize, pripadaju profesionalnoj podklasi. Prema ovakvoj matrici, kapitalistički , profitno orijentirani mediji sudbinski su nam predodređeni. Jer, nisu oni samo naš jedini profesionalni izlaz,

profesionalni izlaz, nego predstavljaju i naš jedini politički spas, odnosno - kako na kraju teksta poentira autor kapitalistički mediji bit će jedino utočište protiv sutrašnjeg Orbana, Tome Nikolića ili čak Breivika. Kada se razgrnu sve spomenute

antibiznis usmjerenje nove medijske strategije jako smeta pa je usluga kućnog intelektualca u brušenju brutalne kapitalističke retorike bila neophodna. Sada je već pomalo jasno da je pred nama prava pokazna vježba iz pisanja u hegemonističkom