drugu kazališno zanimljivu zemlju Litvu, ako zovem Nekrošiusa, zašto ne bih zvao i mlađeg Koršunovasa . Projekt je bitan, ne generacijsko pitanje, nemam potrebu zvati nekog da bih ga predstavio

je još za vrijeme rada na Hamletu, a cijeli je postupak bio laboratorijski. Kako kaže sam Koršunovas , prvi put u njegovoj karijeri cilj mu nije bio predstava, nego sam proces. Kontakt publike i

kreće od važnog motiva otoka, što i spominje u tekstu festivalske programske knjižice. Koršunovas podsjeća da se ljude često odvodilo na izolirane otoke, a takvih otoka za »neprilagođene« bilo

, pri čemu se oslanja na Jana Kotta, po kojem je otok na koji je izgnan Prospero teatar mundi. Za Koršunovasa , taj je otok stan u kojem u izolaciji živi otac i njegova hendikepirana kći. Stan je prepun

ne može promijeniti svijet. Tragični kraj »Oluje« ujedno je kraj i elizabetanske tragedije«. Koršunovas u svojoj interpretaciji »Oluje« Prosperovu ćeliju postavlja u realistički okvir jednog

opstanak i koji su osmišljavali svoje Mirande. Sve asocijacije na Goli otok su dobrodošle. Koršunovas je pusti otok preselio u današnje vrijeme, u građanski stan. U njemu žive otac i kći oboljela,

(još jedno) po kojem su birane sve predstave uprizorene na ovoj manifestaciji, uz iznimku Koršunovasa . To povlači novo pitanje. Ako je i Warlikowski nagrađen za protekli rad, koja je razlika između

, koje obilježava nova europska drama i redatelji naglašene akcije poput Ostermeiera ili Koršunovasa . On se bavi osamljenom individuom u suvremenom svijetu, strahom i strepnjom u svijetu koji je

u režiji Oskarasa Koršunovasa. Nagradu »Anđelko Štimac« za najbolju režiju dobio je Oskaras Koršunovas za režiju »Mirande«.

se u samrtni ples bijelog labuda. Koršunovas dekonstruira i povezuje u nove značenjske sklopove. Osim motiva knjiga, tu je i detalj

, domovine, a protiv ratne politike ispravljanja svijeta. Koršunovas po drugi put je gost Festivala. Predstava Na dnu, po Gorkom u produkciji Gradskog kazališta iz

male zemlje koja je u inozemstvu poznata najviše po svom kazalištu. Od Nekrošiusa, Tuminasa do Koršunovasa , tu je i cijeli niz nama manje poznatih, a sjajnih redatelja i glumaca. U takvom ambijentu rad je

proslave 400. godišnjice osnutka grada. Koršunovas (1969) voli u svojim produkcijama rabiti spektakularne elemente. Proboj je zapo č eo u prvoj

u svijetu krivu za tu neslobodu, ovaj Hamlet cilja mimo svake politike u samo srce osobe. Koršunovas izlazi iz svijeta realpolitike i upućuje sebe i nas u transcendiranje zbilje koja se nakon

mjeru provokacije i vizualne atrakcije. On, nažalost, nema državnu potporu kao nešto mlađi Koršunovas niti međunarodnu reputaciju kao doajen litvanskog kazališta Nekrošius, ali je ipak ime iz