žive duše, kontrola je na planinarskom domu koji je zatvoren. A nadao sam se sa nekim porazgovarati, bilo mi je dosadno. Krećem na THE SPUST Sunce je dobrano upeklo pa sam se skinuo u kratke rukave. Aj bar nešto. Došlo je proljeće. Vode sam imao

posložiti u višednevnu pustolovnu utrku s par kontrolnih točaka, a bez dodatnih okrjepa i potpora. krećem rano, na vrijeme da mogu obaviti prijave, posložiti stvari i u miru se pripremiti za utrku. U GPS upisujem odredište

zavoj i FLJASSS, proklizava mi bicikl i padam bočno Brzo se dižem, kratki pogled na kompletno oguljenu nogu i ruku i krećem prije nego išta počme boljeti ili peći. I sve bi bilo dobro, nisam jako natukao mišić, da se nakon smatanja volana nije

. Guste boje polako se šire predamnom. Gotovo ih mogu zahvatiti pogledom, kao nekim malenim rukama. Već drugi tren krećem se duž tunela iz kojega izrastaju koralji i morski cvjetovi. Kako se krećem unaprijed, oni se pred mojim očima

, kao nekim malenim rukama. Već drugi tren krećem se duž tunela iz kojega izrastaju koralji i morski cvjetovi. Kako se krećem unaprijed, oni se pred mojim očima rastvaraju umjesto da se zatvore. Slutim fino podrhtavanje opne mora oko sebe dok

zagrabim. Damir slika ili snima. Igram se par minuta s njima. Držim jednog pa drugog u ruci. Lako se hvataju, ne bježe. Krećem dalje. Ne vjerujem koliko je slaba vidljivost, često mi se čini da je maska zamagljena. Samo neke mrlje promiču.

zraka u boci, ali to nije bilo tako važno, na tim dubinama zrak izgleda da se ne troši, kazaljka kao da je zalijepljena. Krećem se brzo prema središtu jezera, promiče mjesečev krajolik. Iznenada ulijećem u mutno područje na dubini od 6 metara.

, niti sam povrijeđen, samo želim reći, kako nisam osoba s posebnim potrebama samo zato što hodam pomoću štaka, ili se krećem pomoću invalidskih kolica, što se ne mogu popeti bez lifta na kat... Ja sam osoba kao i svaka druga koji ima tisuću želja i

svakog četvrtka. krećem raditi jednu zanimljivu građevino koja se već nekoliko dana mota po mojoj glavi.

odmah gađat s nekim teškim temama.. Ima dana.. ima i ideja za postove, bit će, polako.. krećem se ko puž.. Vidim da ste mi i vi slabi s pisanjem.. ko da se još nismo pokrenuli nakon ovih blagdana.. Sve djeluje baš kao

adenoidno hripanje - živci mi jezde niz zupce češlja - kad dođem, živa ulica se prostire kao mapa ukrašena... - bilo da se krećem potrbuške, porebarke, na leđima, sve je isto... - znoj mi izbija i zgrušava se... - jesu li svi bolovi ovako jednolični i

održati taj običaj. Da bih i ovaj mjesec to napravio, moram danas napraviti trening od preko 20 km. Nešto prije 11 sati krećem od kuće prema Prater u i već mnogo puta spominjanoj Hauptallee. Do Pratera sam otrčao nešto manje od 5 km, a onda nastavak

, iako primjećujem da joj nedostaje treninga. krećem polako, uz razgovor s Berom C. Bero C. je kolega iz firme za koju radim. Bili smo zajedno na mnogim utrkama. Držimo lagani

puta. krećem na vlak do aerodroma (hrv. zračne luke, ger. flughafen). Uzimam jeftiniju i sporiju verziju vlaka. Manje nego duplo

na Quick Check-in automatu. Napokon do mene dolazi stjuardesa (domačica) i kaže da ju pratim. Pomalo zbunjen, krećem za njom. Kroz glavu prolaze pitanja. Zašto baš sada, kad sam ja na redu? Jesam li nešto, jesam li sumnjiv službi