- Kata uze sebi maloga Josu, a kako se bješe zavjerila mojoj ženi, da će i tebe k sebi uzeti, pođe u Trst, popita se za te, označi ljudima znak, što si ga imao na vratu ... - Jest, ubio, ubio ... - Ljudi te nađoše i predadoše Kati, koja te amo donese . Lučičani vjerovahu, a i danas vjeruju, da si ti nahod, da ti se ne zna ni za oca ni za majku. Antonio, znat ćeš, da mnoge naše žene tuđu djecu iz Trsta amo donose, pa ih odgoje i napokon kao svoje obljube. Kad te je Kata uzela iz nahodišta, bio si navršio baš

. Župnikova bijaše velika pjevana misa s propovijedi. Na tu misu zazvonilo bi već u devet sati, odzvonilo tek u deset. Najprije zabrencalo bi malo zvono, što bijaše po strani puklo. Zvuk mu bijaše neugodan; upravo kao zvuk razbijena lonca . Lučičani razgovarahu često o tome zvonu, te bi uvijek došli do zaključka, da je za Lučicu još dobro. Za malim zvonom oglasilo bi se srednje. Glas ovoga zvona pričinjao se Lučičanima veoma turobnim, valjda s razloga što je to bilo mrtvačko zvono, koje

jednu, da, samo jednu. Vjerujte, gospodo, vjerujte mi, pokojnik bijaše duša od čovjeka, kao što mu je i rascviljeni otac. Ovaj jadni puk obožavaše ga do skrajnosti, ma kao svoga oca, kao svoga brata. - Ma puca mi od boli, jer znam, koliko su Lučičani izgubili s ovom nesrećom. Ta pod nebom ne bijaše većega dobrotvora za ... - Molim vas, dragi načelniče, gdje stanuju oni ljudi, u mjestu ili u okolici? - upadne mu sudac u besjedu. - U mjestu. Nadam se, da ćemo ih lako pohvatati. Sudac se

nahrupi. Vjetar klateć s konopima dobaci jedan do grebena. Mornar ga jedan uhvati i provuče se u gotovu zamku, koja ga stisne pod pazuhima. Oni na klisuri gdje je župnik, davaju znak, mašuć rukama onima, koji su nad dražicom, da vuku konop . Lučičani stanu dizati nesretnika, a svijet počne vikati: - Jedan je spašen Jedan je spašen Lučičani potežu konop, a ne vide čovjeka, koji se je za nj privezao, jer on visi nad morem pod izbočenom pećinom, no osjećaju da je nešto teško na konopu .

Djevojka, gledajuć u blijedo i lijepo Matino lice, bješe čula samo nekoliko majčinih riječi. - Znam, dušo, no naš Marko lako je to postići mogao. On ima i glas za plovana, ma sva bi mu crkva ozvanjala kod velike mise. A propovijedi? Joj, svi bi Lučičani u crkvi plakali. - Kako to govoriš? Tko ti veli, da bi ga biskup baš u Lučicu bio poslao? - Što, dušice? Ne znaš li, da bi svi Lučičani molbu na biskupa upravili da im ga pošalje? Ta i Tomina Marica, Stipova majka, plakala je, kad je čula, da neće

Zdravo, Stipe Dobar dan, ljudi - Zdravo, sretno, veselo - kliktahu Lučičani. Antonio mrko promjeri ljude, pa se zagleda u zvonik, gdje se bješe zaljuljalo zvono. - Čekamo ga - odvrnu Antun i Stipe. Svatovi uniđu u grad, a za njima odrasli Lučičani i djeca. Poštar Miko osvanu na prozoru i reče trpko Antunu: - Ispit će vam bačvu vina Ima ih toliko, da bi mogli jurišati na Lučicu. Da, bačvu vina - Bože daj, u veselju Gospodine Miko, ostat će i za vas koja čašica; zar nećete vi danas k meni? -

oprezno u lulu debeo ugljen, što mu skakutaše na dlanu ruke. - Da, da, kako je već komu suđeno - klimaše Tonka. - Ma i našega - pod tim » našega « razumijevaše svoga sina Stipu - i našega snaći će još nesreća. Oh, crni dane, nikad te ne doživjeli Lučičani - Bolje bi bilo, da šutiš Kako ti može šta takva u staru glavu i sunuti? - ukori Tomo ženu, smutiv se od bojazni, da bi ipak onaj crni dan mogao svanuti. - Znam ja, što govorim, znam Ta dosta sam puta rekla Stipi, da se čuva nesreće i da se ne pušta iz

tužno. - Čujte me, bit će bolje, da se porazgovaramo o drugim stvarima. Čovjek je poginuo, a svijet neće još rad toga propasti. Škoda je, kad pogine čovjek dobar i čestit, ili otac mnogobrojne djece, no ludo bi bilo, da za ovim žalimo . Lučičani su dosta pretrpjeli od one kuće; znamo, kakav mu je otac, a vjerujte, sin bi bio još gori - reče Marko, gledajući kroz prozor u more. - Sinko, pravo imaš. Umro je, bilo mu je tako suđeno; ta jedan ovako, drugi onako, ne znamo ni ure ni časa - puhnu

njih. Jeste li što dočuli? - Ništa do sada. - No dobro bi bilo, da ih odmah uhvatimo. - To je vrlo teško - smiješio se načelnik, ispričavajući se. - Zašto? - Tko da ih uhvati? Općinski sluga pošao je u Volosko, pa da je i ovdje, malo bi nam koristio . Lučičani ne bi dirnuli u Marka, da ih zakolješ; da sam car dođe, ne bi ga oni poslušali, da im naloži, neka ga svežu. U crkvi kod prve mise vladaše velika tišina. Stari župnik čitaše tiše negoli obično; glas mu podrhtavaše, a kad bi se okrenuo prema puku ,

postići mogao. On ima i glas za plovana, ma sva bi mu crkva ozvanjala kod velike mise. A propovijedi? Joj, svi bi Lučičani u crkvi plakali. - Kako to govoriš? Tko ti veli, da bi ga biskup baš u Lučicu bio poslao? - Što, dušice? Ne znaš li, da bi svi Lučičani molbu na biskupa upravili da im ga pošalje? Ta i Tomina Marica, Stipova majka, plakala je, kad je čula, da neće Marko da bude pop. Jela govoraše dalje o svom sinu Marku, koji je tada učio liječništvo u Beču, i o sposobnostima njegovima, koje bi

se u gotovu zamku, koja ga stisne pod pazuhima. Oni na klisuri gdje je župnik, davaju znak, mašuć rukama onima, koji su nad dražicom, da vuku konop. Lučičani stanu dizati nesretnika, a svijet počne vikati: - Jedan je spašen Jedan je spašen Lučičani potežu konop, a ne vide čovjeka, koji se je za nj privezao, jer on visi nad morem pod izbočenom pećinom, no osjećaju da je nešto teško na konopu. Mornari vuku i vuku. Antonio je najbliži rubu klisurine, mišice su mu nabrekle, oči mu se sjaje ,

se, kao da su vam lica upala. E, učili ste odviše Ta naravno, teške su to stvari, ti vaši ispiti. A koliko je prošlo vremena da se ne vidjesmo? ... Čekajte, do četrdeset dana. Da, da, toliko; znate, kad ono dođoste iz Beča u Trst. - Govore li jošte Lučičani o našoj parnici? - A kako i ne bi? Dosta im je ono škode nanesla - potuži se trgovac. - A što je s Antonijem? Je l ' jošte mučaljiv? - Čudak, kao i prije, pravi odljud - odvrati mu otac. - Siromah, odsjedio je ipak četiri mjeseca u zatvoru - požali ga

Mato, gledajući u Marijino prestravljeno lice. Žandari gurnu mladiće iz sobe. Marko promjeri ih sažaljivo i odsiječe: - Molim vas, da postupate s nama, kako se pristoji Kako vidite, mi vam se pokoravamo. Za nekoliko časaka skamene se Lučičani , videći okovane mladiće. Kad su ih žandari gonili pred sobom kroz gradske uličice, čulo se sa sviju strana škripanje vrata i vratnica. Ljudi ispružavahu glave iz svojih kuća, nagibahu se na prozore i ne vjerovahu svojim očima. Nešto

nam ovi ljudi spasili život. Kažite mu golu istinu, ispripovijedajte mu sve redom - reče im gospodar. Pero i Menego pođu k načelniku i nađu u njegovoj pisarni tri domaća čovjeka. Ovi bjehu došli, da kažu, što se zbilo na klisurinama, i kako su Lučičani mornare spasili. Ta trojica domaćih ljudi bijahu jedini prijatelji, koje je imao načelnik u Lučici. Načelnik Ermano Murelli bješe se doselio u Lučicu pred mnogo godina. Kad mornari uđoše u polutamnu sobu, ponudi im načelnik da sjednu .

ni dvije unakrst Od nikud pomoći, nikoga nema, tko bi ga poučio i na pravi put doveo, a go je kao krst, jer ga svako dere i globi do mile volje. Prijatelju Marko, nadajmo se, okrenut će na bolje, ogrijat će sunce i našu golotinju. - A kako se držahu Lučičani , kad je Murelli odlazio? - Baš mi je žao, da vas nije bilo kod kuće Murelli nije se nadao kolaču, što mu ga je dala Lučica na put Bilo vam je dosta graje, huke i buke, kad se je onaj skot odavle tornjao. Mišljah, neće iznijeti žive glave. No, evo me