učenje izvorno zapisano u Srimad-Bhagavatamu ili Bhagavata purani, jednoj od najznačajnijih svetih knjiga vedskog teizma . U Bhagavatamu se Kapilino učenje proteže od dvadeset petog do trideset trećeg poglavlja Trećeg pjevanja. Postoji
čovjeku ne nameće, čovjek je mora tražiti; kada je nađe, našla je i ona njega. Iz te se okolnosti, s onu stranu dogmatskog teizma , ateizma ili agnosticizma, nadaje dužnost bogotražiteljstva, koje znači Put prema Bogu, Apsolutu, Svemu. Time se
knjizi U prilog Bogu Što religija zapravo znači (Ljevak, 2012.) tvrdi da je ateizam parazitski ovisan o onoj vrsti teizma koju želi ukloniti pa postaje njezin odraz u zrcalu. O rečenomu bi se dalo razgovarati, ali nakon što sam neki dan
sažet, zanimljiv, lako razumljiv i duhovit vodič kroz svjetonazore u kojemu James W. Sire uspješno objašnjava osnove TEIZMA , DEIZMA, NATURALIZMA, NIHILIZMA, EGZISTENCIJALIZMA, ISTOČNJAČKOG MONIZMA, NEW AGEA I POSTMODERNIZMA te
Krista. Zatim se u 10 točaka daju uvodna razjašnjenja. Najvažnija je 10. točka »Koliko god nam je osnovni kriterij teizma i ateizma vjera u Božju opstojnost, cjeloviti je spektar jednih i drugih područja te graničnih pitanja i odnosa mnogo
način bitka kroz Boga kao drugog preokrenut sasvim u afirmaciju. To je slika čovjeka iz srednjovjekovnog teizma u kojem od samostojnosti i autonomnosti čovjeka nema ništa.
. teizma koju želi ukloniti pa postaje njezin odraz u zrcalu. U tom smislu, vidljiva je sklonost novih ateista da se obrušavaju
siguran glede onoga što sam na vlastito iznenađenje osjetio: autentičnu žalost za odlaskom glasa agresivnog a (nti) teizma iz javnog diskursa. Nije to ona religijski kičasta vrsta teološki korektnog žaljenja zbog ljudske duše koja je u
do istrage naše ili vaše u ideološkom smislu? Dvije stvari. teizma (ne samo organizirane religije) via negativa uvela je teološke teme u kulturni prime time. Slično kao što je i Dan
tražena roba, a njihovi inače složeni narativi gutljaj vode u pustinji. teizma (a i njegov, uvjetno rečeno politički neokonzervatizam) nadahnućem presudno ovisi o sparingu sa vjerskim
izvor za razumijevanje fenomena ljudske religioznosti, štoviše mislim da će preozbiljno čitanje njegovih kritika teizma od ateista napraviti obijesnog drkadžiju koji argumentiranje protiv teizma doživljava kao stadionsko navijanje
preozbiljno čitanje njegovih kritika teizma od ateista napraviti obijesnog drkadžiju koji argumentiranje protiv teizma doživljava kao stadionsko navijanje protiv suparničkog kluba. Ali Hitchensova kritika može biti dobar alat kojim će
u nekakvo jedinstvo ili kozmičko Jedno kakvo priželjkuje npr. jedan New Age. Ma koliko pojedinci tvrdili kako nestaje teizma , svjedoci smo kako se vjera ne gubi, kako religija ne odumire niti nestaje, već ona samo poprima novi i drugi oblik i time
kao odgovor da Bog jest, nakon što je Nietzsche proglasio smrt Boga. Ma koliko bila snažna kritika religije, čudo teizma nadilazi sve zamke i probleme. Kritika iza sebe ostavlja prazninu, frustraciju i muku, i na kraju svaka kritika govori
gipsanog kipa će danas sutra krasiti nečije zlo srce dok nečiju utrobu bude rastvarao u ime ideologije, ateizma, teizma , zla ili čega već... Zato čuvajmo tuđe svetinje - kakve one bile, da bi danas mogli pozivati na čuvanje naših svetinja. A