vali zbiv, odniše argutlu i tamun; / dimajući garbun jidrom paha, huhće, / miša s morem salbun, on od straha drhće. Mavro Vetranović piše: Da skrši i argutle od plavi... Ardelio della Bella u Dizionario italiano, latino, illirico (1728.) objašnjava

potražnja. Ona se, međutim, ne može naprosto iznova izdati, jer je prošlo odviše vremena od prvotne edicije: Ranjina, Vetranović i Zlatarić su, recimo, posljednji put kritički izdani još u drugoj polovici 19. stoljeća, Ovidijeve Metamorfoze

i svojatanje samo Marina Držića i Ivana Gundulića jer Držića i Gundulića nema bez Đore Držića, Šiška Menčetića, Mavre Vetranovića i drugih hrvatskih književnika 15., 16. i 17. stoljeća. Oni u srpskoj književnosti nemaju ni temelja ni nastavljača.

samostane na području Dubrovačke Republike. Na čelu Mljetske kongregacije bio je prvi predsjednik Mavro Vetranović Čavčić, opat mljetskog samostana i dubrovački pjesnik. Još je jedan pjesnik bio opat mljetskog samostana - Ignjat

je vezan za naše najstarije pisce Dubrovnika, Hvara, Zadra i drugih. Posebne studije posvetio je velikom piscu Mavru Vetranoviću te Marinu Držiću. Jedan je od utemeljitelja manifestacije Dani hrvatskog kazališta.

porodice srednjevjekovnog doba, točnije od XI. do XVI. stoljeća su: Bunić (i) li Bona, Crijević, Držić, Gundulić, Vetranović , Miloslavić, Lovrić, Gojisalić, Kranković i Đurinić. Mnoga od tih prezimena do danas su u Dubrovniku nestala te

Gojisalić, Kranković i Đurinić. Mnoga od tih prezimena do danas su u Dubrovniku nestala te Bunića, Držića, Gundulića i Vetranovića u Gradu više nema, a neka su pred izumiranjem. Po podacima koje je iznio akademik Nenad Vekarić, od 126 dubrovačkih

može provjeriti da su se brojni književnici u svojim radovima izrijekom deklarirali kao Hrvati Dubrovčani Mavro Vetranović , Nikola Nalješković, Dominko Zlatarić; otočani: Korčulanin Ivan Vidali, s Hvara među inima Hortenzije Bartučević i

o tom značaju o čemu su pisali Marko Marulić, i Petar Berislavić Trogiranin, dok je europsku nebrigu opisao Mavro Vetranović stihovima koji bi i danas imali primjenu u Europi koja se danas niti ne naziva kršćanskom. U Senju u kojem se i danas čuva

položaj jedne minijaturne Arkadije sve do Napoleonova dolaska 1806. godine. Vetranović (1482. â 1576.) pridonio je renesansnomu pjesništvu svojim monologom Remeta i nezavršenim epom Piligrin, a

sredinom. Poslanicama mu se afektivno obraćaju (a i on njima piše sačuvane pjesme) Nikola Nalješković i dum Mavro Vetranović , od kojih mu zadnjenavedeni još posebno šalje bilje i cvijeće za tvrdaljski perivoj. Da stvar bude bolja, u poodmakloj

, jer su tamo hrvatsko ime i identitet modernoga vida i nastali i razvijali se, od Marulića i Lučića do Kašića i Vetranovića . Dalmacija je, zajedno s Likom, rodno mjesto hrvatskoga etnosa "od stoljeća sedmog ", koji se tek kasnije proširio na

u kamenolomu, kremeni pijesak, zovu sarbun. Značajna je za Dubrovnik (16. i 17. stoljeće, što je osobito primjetno kod Vetranovića ) zamjena b staroitalskim (oskičko-umbrijskim) f (lat. dijalekatsko psaflom u safulum) koja se razvija u saplun.

u Dalmaciji i Dubrovniku. Glavni njezini predstavnici u XVI. vijeku (Marulić, Menčetić, Držić, Hektorović, Lucić, Vetranović , Marin Držić itd.) (32) 3. Protestantska književnost u Slovenaca i Hrvata (45) 4. Počeci hrvatske kajkavske

(Vončina / Moguš, Pisni razlike, Split, 1993.). Od 16. stoljeća često susrećemo bosil. Š. Menčetić: Ti si bosil moj. M. Vetranović : Ne daj ružicu, kaloper ni bosil. H. Lucić: Od tad je gojila majka me Jelena kako no bosila kiticu zelena. M. Držić: Kuda