koji žele poništiti Zadarski mir iz 1358. godine. Kad je ženidbom 1387. postao hrvatsko-ugarskim kraljem Sigismund ( Žigmund ) Luksemburgovac, a 1391. umro Tvrtko I., zapravo obnovitelj stare hrvatske države, hrvatski otpor bio je osuđen na

I., zapravo obnovitelj stare hrvatske države, hrvatski otpor bio je osuđen na propast. Braću Horvate je potukao Žigmund kod Doboja u Bosni 1394. i ponovno 1408. porazio bosansku vojsku na istom mjestu. Dinastičke borbe iskoristila je

su to iskoristile i prodrle prvi put čak do Celja u Štajerskoj pljačkajući putem čitavu Hrvatsku. Žigmund je shvatio da je velika opasnost zaprijetila njegovim kraljevinama i od Osmanlija i od Mlečana. Zato je ustrojio tri

održavali mnogi hrvatski sabori, pa tako i onaj žalosni "krvavi sabor ", održan 27. veljače 1397., kad su pristalice Žigmunda Luksemburškog pogubili Stjepana Lackovića i druge. Ondje je gotička župna crkva Svetoga križa, po kojoj je

Križevcima godine 1397. sukobiše se kraljevi pristaše i pristaše bana Lackovića, a Stjepan je Lacković ubijen. Žigmund darovao je nakon toga Međimurje s Čakovcem os-trogonskom nadbiskupu Ivanu Kanižaju, a već godine 1405. kralj prodaje

' sedamdeset puta sedam ', kako Isus govori u Evanđelju (Mt 18, 21 - 22). Žigmunda Luksemburškog (1387. - 1437.) od 3. siječnja 1395. godine, kojom on daruje brojne bivše posjede nevjerne braće

slavila tisućgodišnjica Austrije, što također ulazi u javnu upotrebu povijesti. Treća tema govori o ispravi cara Žigmunda iz 1436, kojom su grofovi Celjski, važni i za hrvatsku povijest, uzdignuti na razinu državnih knezova. Na temelju te

je u povijesti hrvatskog naroda kao Krvavi sabor križevački, jer je tadašnji kralj Sigismund Luksemburški, zvani Žigmund , na prijevaru pogubio hrvatske velikaše na čelu s banom Stjepanom Lackovićem.

i ostale dijelove Dalmacije i Hrvatske, no to nije išlo tako lako, već je Venecija morala voditi dva teška rata s kraljem Žigmundom . Za prvog rata kupila je od Sandalja Hranića Ostrovicu i Skradin, ali Hrvati te gradove opet osvoje. Ali 30. X. 1412.

sv. Vlaha. Nakon što je oduzeta benediktinkama samo se dva puta komadić otkinuo od relikvije i to 1396. godine kao dar Žigmundu Luksemburškom dok je boravio u Dubrovniku i 1844. godine papi Piu IX. dio koji se čuva u Lateranskoj bazilici.

1431.) u kojima su s jedne strane bili njegovi sljedbenici, a s druge papinska vojska zajedno s posadama njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog. Pohodi nisu uspjeli, te je postignuto primirje koje se više-manje održavalo sve do Luterovog pokreta

. Protiv husita je papa Martin V. bulom od 1. III. 1419. objavio križarsku vojnu, koju je predvodio rim. - njem. car Žigmund . U I. križarskom pohodu (ljeto 1420) Žigmund je prodro do Praga, gdje je okrunjen češ. krunom, ali je uskoro poražen

1. III. 1419. objavio križarsku vojnu, koju je predvodio rim. - njem. car Žigmund. U I. križarskom pohodu (ljeto 1420) Žigmund je prodro do Praga, gdje je okrunjen češ. krunom, ali je uskoro poražen kraj Vyšehrada. Križarske vojske potučene su i

Prokop Veliki. Uspješno su prodrli u Austriju i njem. zemlje do Baltika i Bavarske. Nastojeći postići povoljan mir, Žigmund je posredstvom općega koncila u Baselu 1433. sklopio sporazum o tzv. Češkom ili Praškom kompaktatu. Taborićani

pristali na kompaktat; učinili su to tek nakon poraza kraj Lipana (1434). Kompaktat je 1436. proglašen općeobveznim, Žigmunda su h. priznali za češ. kralja, čime je označen i kraj husitskih ratova. Husitski pokret imao je snažno češ. nacionalno