A sred Koštanpolja, pravi pešterski Eldorado: Džimšir Tuhovac iz Novog Pazara sa krampom i lopatom
. Radnici su kopali cijelo ljeto, i cijelo ljeto Džimšir im plaćao, nimalo tužan što pare troši i što od
njegove, i sav plav, od zvijezda, skočio pravo Džimširu na prsa da ga poplavi, u toj noći punoj
pust glas bratovljev, i prazna ruka. Ni do čega Džimširu više nije bilo - ni do kuće, ni do trgovine, ni do
. Džimšir pitao stalno od kad mu se počela da javlja, ovako
, po cio dan ljetni - žedan i sam, i svi bi, i on, Džimšir , i ti konji pred njim, plazili suhe, krvave
noć te pare brojili, on odmah pomisli da će i sad Džimšir da mu priča svoje lude snove, i jutros htjede da
u lice kao da hoće da ga oplače, jer je poludio. Džimšir je stajao sasvim mirno, zagledan tamo, preko
, ma koliko Sejdul kukao za novcem. To što je Džimšir rekao bratu, značilo je propast trgovini koju
vodili - stariji Sejdul držao dućan, a mlađi Džimšir išao s konjima, vodio kroz Pešter karavanu,
, otud i odovud, i uvijek žednu. Džimšir je od brata izgledao stariji - hodio je tromo,
, jer će se braća dijeliti, i jer karavana, i Džimšir za njom, više neće gaziti kroz Pešter niti sa
da je iz nje ispraćen mrtvac. Bio je tužan i sam Džimšir , i ni s kim nije govorio, do sa svojom djecom,
otpjevali pjesmu sa žaljenjem: zbogom, tugo. A Džimšir ih je jednako zvao, i dvostruko digao nadnice,
je čelu, jašući danas prvi put na sedlu, išao Džimšir , mahnit od radosti, kao da za sobom vodi jaz vode