nadzemnih voda koje regulišu život na tvrdom kamenu i smonici. A sred Koštanpolja, pravi pešterski Eldorado: Džimšir Tuhovac iz Novog Pazara sa krampom i lopatom obija tucu i bjelicu "u potrazi za vodom.... Te sušne godine, prije no što će

što im povisi nadnice, i iznajmi nove radnike. Tuhovac je ovaj posao gledao kao i karavanu - ići će on za njim polagano, korakom jednakim ali stalnim, kao što ide za karavanom,

će na kraj - tvrdo je u to vjerovao Džimšir, a kraj, taj će biti samo voda, treba joj ići, duboko, pod zemlju. Tuhovac je išao tim putem, i za njim su stope ostajale: crni, veliki lišajevi uz polje, kao guvna. Strast mu postade to traženje

brigu brine otkad će i kako učiniti tolike pare, on je često gledao u njen fes na glavi, opšiven do pola dukatima. Džimšir Tuhovac prodade konja, uštavljene kože i grdan vosak što ga pripade pri diobi s bratom, i ne rasu ženine dukate. Za sada se

onda kad im se ne radi, pa je i sam stajao na suncu, i ostao tu dugo šetajući. Jer na silu ne može se ništa - držao je Džimšir Tuhovac - ni voda naći, ni radnici tjerati, nego u tome treba naći korak, onaj sitni a odlučni korak kojim je išao za karavanom i

njenim krilom, postiđen, i kriv, i zanesen, zagledan u vode i travuljine, i nad njima cvijet - bijel. Tuhovac ne rastuži za parama, ni za tim ženinim dukatima, a niti mnogo obradova - kad mu u dva maha njegovi radnici javiše da čuju

iste svoje karavane, tražeći joj pod zemljom vodu. Tuhovac osjeti nemoć u nogama, i ne moga da ode do novog bunara i posluša čuje li se voda, jer su se radnici opet kleli djecom da je

odnekud i nekud bježi, neviđen d nečuven, i stvaran, i živ i tu blizu pod uhom. Nikakvu drugu radost ne ispolji Džimšir Tuhovac , do kratak osmijeh na blijedu licu, onaj što bi se uvijek javljao kad bi petkom plaćao nadnice, niti se ikakva razlika

kraj koljena, kako su radnici dolje u bunaru stali da kliču i halaču, i drugi gore da skaču po zemlji i padaju, Džimšir Tuhovac , ležeći tako na krevetu od pruća, shvati da su to došli do vode, i sad piju. On se ni sada ne pomače s mjesta, ne mrdnu, ne

, bez ikakve promjene na licu, kao da se ništa ni desilo nije, i ostade zagledan u mokru ruku, koju ne obrisa. Tuhovac se tek sutradan nadnio nad bunar i vidio vodu. Cio bistar potok, sa klokotom, išao je s jedne strane na drugu, dosad

na drugu, dosad neviđen i nečuven, do samo tako u bolestima, u snovima, za karavanom. Svi su je pili, do on - Džimšir Tuhovac . On ne htjede da pije te vode, samo se atko poigra njom, isprska se sav po ruhu, po licu, poprska trave i skakavce u njima,

te vode, samo se atko poigra njom, isprska se sav po ruhu, po licu, poprska trave i skakavce u njima, kao dijete. Džimšir Tuhovac je odlučio drugo, da prvo ozdravi, a zatim da stane za karavanom, i da je žednu, tu, u tom polju, okrene s džade na tu svoju

, da se nigdje uz put ne okrene, ne nasmije, ne pogleda nikoga, do možda jedino karavanu, umornu, pod sanducima. Tuhovac dođe kući tek sutradan - i žena ga njegova dočeka s kuknjavom, prestravljena bljedilom i čupama, strašnim na licu

, s očima negdje u prazan prostor u kojem nije vidio ništa - ni svoju vodu, ni travuljinu, ni cvijet - bijel. Džimšir Tuhovac je tek sad bio tužan - jer je bio pust sasvim, bez tih snova, što su ga nosili, i bez muka što su ga držale - i on poželje da opet

tuhovac

O piškotih in zasebnosti

Nastavitve piškotkov