za naše poslanike, objavite mene; ako li pak ne čujete, i tako mi objavite i pišite mi bih lija mogao poći do u Rusiju i kudijen bih, zašto drugojače ne valjadne, jerbo nastaje pogibelj narodnja.
okrenula sreća, te se obogatio najprije lovom u kljusu, a poslije da je i pare naša pri putu zakopane kod Bušat ubla, kudijen se i sad ide niz Bratonožiće.
ravne, Bez boja će u Nikšiće doći. "Kad vojvoda razumio glase, On je svoju podignuo vojsku, Povede je u Kitu planinu, Kudijen će najaviti Turci; Stade Petar razređivat ' vojsku Oko druma na svakoju stranu: S jedne strane vojvodu Anta I vojvodu
zemlju pali, da im se komat s komatom više nikad ne sastavi, ili su zaljegli u nepoznato. Može biti, e su zaboravili puta, kudijen da se vrnu. To se ne zna. Teke, više se natrag vrnuli nijesu. Oni, što bi se vrnuli s po puta, nijesu umjeli ništa reći. Gdje
su se tada osvijestili. Kao prosnuli, probudili se. Ma opet, niko od njih nije umio ništa reći. No zašto su pošli, ni kudijen su hodili, ni što su tražili. Ničega se se više nijesu sjećali. Ni da su gdje išli, ni da su što vidjeli. Mnogi se nikad više
poglavice učinile; na tri mjesta hrabru vojsku na busije postaviše: jednu sobom uze Danil, s njom zapade na drum tvrdi, kudijen će turska vojska sa svom silom udariti; drugoj vožda znatna dade, Mićunović silna Vuka, kojega se mača Turci ka ognjena
traže glavi spasenije. No kad hrabra vojska srpska viđe Turke u nevolji, i da nužda i boj krvni nagoni ih govoriti kudijen će natrag bježat, onda sa svih stranah silno na upornu vojsku tursku udariše, nasrnuše. Obije se hrabre vojske na
ne bi kud sakrio i uteka. No ne pošli nikoliko dok na vojske crnogorske pet hiljadah nastupiše, koja bješe mjestom sjela kudijen će krenut Turci da u srce Gori Crnoj s ostrim mačem svojim uđu. Turska sila sva navrije; crnogorska hrabra mišca ne
Gašo: "O Piperi, moja braćo draga, vi javite na torinu ovce, a dajte mi sedam osam drugah da otidem noćašnjijem tragom kudijen sam zavodio Turke. "Dadoše mu sedam osam drugah te noćnijem tragom otidoše: sedamnaest nahodiše mrtve što je puškom
vi pričam što mi se prisnilo. Naroda se bješe mnogo diglo, kao nekud da krste nosimo; sunce peče da oči iskoče, i tvrđa je kudijen idemo. Dok sidemo ka na ovo polje, počinemo pod jednu jabuku, ispod koje i potočić vraše. Svi se u hlad pod njom sabijemo,