predstavlja aktuelizaciju izbora i slobodne volje. Način ostvarenja ličnosnog kretanja jeste molitva. Peto poglavlje nosi naziv Evharistijska
. U opštem bitiju prisutna i ucrtana ta i takva mogućnost novog ličnosnog kvaliteta života i uzajamnog opštenja, predstavlja čar samog života
), čovek je svestan ništavila jedino vrednosnog jer slobodnog i ličnosnog , u sebi: svestan smrtnosti i ništavila svog ličnog odnosa i opštenja sa
odnosa i opštenja sa drugim bićima, a kroz to smrti i ništavila svakog ličnosnog i raznolikog bića uopšte. Čovek stalno oseća da stoji na oštrici bića i
. To je civilizacija koja je utemeljena na udaljavanju reči od njenog ličnosnog nosioca, želeći, istovremeno, da reč poveže neposredno sa suštinom (
ili pozitivnosti znanja. ličnosnog iskustva, pretvarajući se u neutralnu semantiku objektivnih pojmova
mudrosti - eros prema Reči (= Logosu) koja život obrazuje u iskustvo ličnosnog odnosa - i ako bogoslovlje jeste otkrivenje ličnosnog prisustva toga
u iskustvo ličnosnog odnosa - i ako bogoslovlje jeste otkrivenje ličnosnog prisustva toga Logosa, onda se to ne može posvedočiti drugačije nego
odnos prema postmoderni, tačnije, s obzirom na probleme utvrđenja ličnosnog identiteta u odnosu na drugog i slobodu za drugog, kakvim ih u svoju
iskustvu takvog iskoraka u vidu sticanja individualnog, ličnosnog identiteta i sigurnosti. [ 17 ]
se javlja istinski čovek. ličnosnog . Ne prihvata dakle da je istina lična, niti da učešće u njoj ima lični
neku ličnost. Možeš je poznati samo u slobodi. Prema tome, činjenica ličnosnog poznanja uvek sadrži u sebi i elemente otkrivanja, a otkrivanje u sebi
. Prema tome, ne radi se ο znanju bilo kakvog vida, nego se radi ο znanju ličnosnog odnosa. Zbog toga ovakvo znanje sadrži elemente slobode.
Božijom ne treba uopštavati u apofatizam i nepoznanje Njegovog ličnosnog postojanja.
aleksandrijsku hristološku tradiciju sa njenim naglašavanjem ličnosnog jedinstva ovaploćenog Logosa. Možemo dopustiti da su ta naglašavanja