vazduha, vode i zemlje, istrebljenje životinjskih vrsta. Nikakva monistička paradigma data odozgo, ne može rešiti ništa. Tu moral prestaje.
po pitanju odnosa unutrašnjeg i međunarodnog prava: dualistička i monistička konstrukcija. Dualistička doktrina posmatra ove dve pravne oblasti
prisne odnose između umetnika i sveta. Jedna generalna relacija, ona monistička relacija, na kojoj je umetnikov kreativni čin već jednom iscrpen,
je u toj državi pokorni podanik koji osluškuje udare njenoga bila: monistička koncepcija obuhvata, dakle, i romantičarski svetski bol, koji je
pravilima jedino ako su ta pravila transformisana u unutrašnje pravo. Monistička doktrina polazi od ideje jedinstva pravnog poretka. Međunarodno i
kineskog ekonomskog modela: zato su sada ozbiljno dovedeni u pitanje monistička država, mudro ekonomsko upravljanje, rast usmeren ka izvozu i
toga ta vrsta evropskosti ne sadrzi identitetnu udvojenost, ona je monistička samoevropska. Na mestu nacionalnih osećaja zjapi anacionalna
pojava realni odnosi, koji postoje nezavisno od našeg saznanja. Ta monistička tvrdnja je najprostija bestidnost koja je duhu ikad prinešena.
eklesiokratija, po svom obliku organizacije (ustrojstvu) mogu biti monistička ili dualistitička. U prvom slučaju, administrativna struktura i
svoju protestantsku boju, od Dositeja i njegovih spisa nadalje. Monistička slika sveta tu ce usađuje u svest srpskih predromantičara, a naporedo
niza stanovišta: diskurs je sve što jeste, kao da je diskurs nekakva monistička stvar od koje su sastavljene sve druge; subjekt je mrtav, te ja nikada
vladajućih partija ili opozicije) tako da, u strogom smislu, monistička centrarnost je moguća samo u području prava (jer ne može biti više