originalni, izvajani "i obrađeni kao ispod skulptorskog dlijeta . pripovjedačkoj formi, što se od punoće i sažetosti pretvara u medaljone istrgnutog života, često sa primjesama humora, ironije i groteske. Jezička i stilska obojenost, ponekad i preko uobičajenog, prvenstveno su u funkciji plastičnosti i životnosti prikazivanja. U ovim pričama upoznajemo život ubrzanog ritma, nabijen dramatikom koja je posljedica shvatanja tih ljudi i njihove antropološko - geografske usmjerenosti i poimanja života .

bila su na latinici. Roman, a i ja kao njegov autor postali smo na neki način beogradski književni ukućani, što je za mene veliko priznanje - ističe Vasić . pripovjedačkoj perspektivi - smatra Pevulja .

svijest o normi koju on u svojim knjigama podrazumijeva i čiji sistem istovremeno dovodi u pitanje . pripovjedačkoj tipologiji skaz je jedna pripovjedačka forma koja fokusira pripovjedačku instancu udaljenu od autora, čija je dominantna forma predstavljanja subjektivno pripovjedanje ( dakle, jedno pripovijedanje koje ne predstavlja samo jedan svijet, nego nudi mogućnost da se i pripovjedača može opažati kao jednu subjektivnu veličinu ). Ovo subjektivno pripovijedanje tendenciozno isključuje objektivno pripovijedanje ( doživljeni govor, unutrašnji monolog ) i nespojivo

dia tas praxeis; Aristoteles 1450 a, 22 ). Takvo jedno usmjerenje ka radnji višestruko se potvrđuje također i u noveli, koja svjesno izbjegava onu epsku širinu u slikanju karaktera, koja obilježava roman. Utoliko se čitalac ovdje može snažnije koncentrisati na uzajamnu povezanost pojedinačnih scena i detalja . pripovjedačkoj formi. Tako bi se moglo pretpostaviti, da se i ovdje fabula i pojedini motivi koji se kroz cijeli tekst memorišu i shodno tome zauzimaju centralnu funkciju u čitalačkom usmjerenju guraju u prvi plan. Ali naprotiv, ovdje se upravo radi o suprotnom slučaju. Veza između fabule i karaktera razvija se u skazu dijametralno suprotno od novele i Aristotelovog poimanja drame. Ovo se može egzemplarno pokazati na osnovu pripovjetke Kratki prikaz života ...

ovdje potvrđuje ne samo Aristotelova kritika Heraklejidskih pjesnika, da se u njihovim djelima može svojevoljno ubacivati ili izbacivati epizode a da se fabula pri tome ne kvari, nego se i izbor događaja na prvi pogled čini nedovoljno motivisan . pripovjedačkoj ravni obrće se odnos fabule i karakterā u korist karakterā: što je izbor događaja nemotivisaniji, slučajniji i svojevoljniji to se više ističe pripovjedač kao subjektivna veličina. Fabula u skazu ispunjava jednu drugu funkciju: ona ne podražava samo radnju, nego karakteriše i onoga ko je priča. Koherencija koja joj nedostaje kompenzira se koherencijom pričaoca .

. pripovjedačkoj riječi i pamćenju .

izvora ( svih pažljivo proučenih ). Ti su izvori, što je karakteristično za Mirjanu Đurđević ( sjetit ćemo se nagrađivanog romana Kaja, Beograd i dobri Amerikanac ), veoma često zasnovani na realnoj potci kojoj se bogatim imaginativnim radom oduzima podloga te ih se prevodi na razinu čiste fikcionalnosti, štoviše fantastike. U tome je smislu ona, opet uz Mirjanu Novaković, najznačajnija fantastičarka suvremene srpske književnosti. Fantastika se u kalkuliranoj pripovjedačkoj gesti realizira kao podloga realno-realističkog zbivanja; kao takva ona ne prelazi granice dobroga ukusa, već se motivacijski svrsishodno rabi na točno određenim mjestima, s dozom suzdržanosti koja onemogućuje otklizavanje u prostore žanra što ga korice suvremenih knjiga obilježuju kao phantasy od toga u Bremasonima nema ni traga .

, igra u kojoj je sve podređeno njenom trajanju do kraja same knjige, jer ovdje od prvog reda cilj pripovjedača jeste da se odguši osjećaj, da se iskaže riječ zastala u grlu, da se ispriča priča . pripovjedačkoj igri daruje stav o nagonu kazivanja i savladavanja neiskazanih riječi i strast lutanja pustim ulicama u cipelama koje ne propuštvaju vodu, kako se i okončava ovaj roman .

tih sat i po u sali. Ovaj film definitivno nije vredan 90 minuta necijeg zivota ... Idealan za izbegavanje Toliko . pripovjedačkoj tradiciji, na aspekte modernizacije i na granice između naslijeđenih oblika i njihovih inovacija. Među glavnim svojstvima njegove proze izdvaja proizvolja, slobodan status pripovjedačkog glasa, korišćenje širokim stilskim i morfološkim sredstvima pripovijedanja, izrazitu verbalno slikovitu imaginaciju, naročito povezanu sa snatrenjem, snovima, željama, fantazijom, ili sa slikama i emotivnim re evokacijama saživljenosti sa stanjima u svakodnevici .

će Pavić kasnije vješto razrađivati i kombinovati u svojoj fantastičnoj prozi . pripovjedačkoj kao i u pjesničkoj zbirci .

uklopile u neku zbirku pripovijedaka . pripovjedačkoj zbirci Konji svetoga Marka ( "Prosveta ", Beograd, 1976 ) .

ili više od pet prstiju na ruci, odnosno dva palca, tradicionalne su osobine đavola. Đavo, takođe, zna biti "naočit ", lijep, tako da je takva folklorna predstava pretvorena u izreku koja upozorava na opasnost od fizičke ljepote, čak na njenu demonsku prirodu:" Đavo je lijep ". "Plitke oči" su Pavićeva uspjela metafora, koja se može doživjeti i kao sinestezija, a poređenje s izgaženim baricama dovodi u vezu demona s nečistim i mutnim. U srpskoj folklornoj, pa i modernoj pripovjedačkoj tradiciji ( Nastasijević ) riječi "nečisto "," nečisto mjesto "i slične označavaju mjesto koje pohode" nečiste sile ", zli duhovi, demoni .