oko 22:30. Ispratili su ga NATO lovci. Nebo je odjednom postalo čisto Ja sam u 23:00 počeo da skidam pancir, da se malo prodišem od sparine. Obukao sam bluzu, opasao pištolj. U pripravnost br. 2 prevedeni smo u 22:50. Konstatujemo kako ne pamtimo
ni izašla. A tako to silno želi. Znam to, jer ta devojka sam ja, kao što sam i gore već navela. Tako silno i žarko želim da prodišem i ugledam svetlost sunčevih zraka iza ovih teških oblaka. Želim da odu, da se pomere, da kiša prestane i ova teskoba
zraka iza ovih teških oblaka. Želim da odu, da se pomere, da kiša prestane i ova teskoba nestane. Želim punim plućima da prodišem , želim da osetim da živim i polako se, stepenik po stepenik, ka snovima uspinjem. Problem i rešenje istog su u meni. Zato
digne i procveta svetlost obnovljena, te da se udostojim života u svetlosti. Drugo, iščupaj iz mene o, da mi je da lakše prodišem i pusti da vihor odnese sve muke i nevolje kojima si sasvim ukrotio srce moje; ne znam da li to kažnjavaš moje grko
i imaš, možda.. ali ti to baš u tom času i ne vidiš. PRODIŠEM Da se sa osmehom budim, da se kao dete radujem i volim. I da me voli. Neko, iskreno i... zauvek. Iako se to zauvek, završava