u tumačenja književnog dela? Protagori povereno Sokratu sa nekoliko njegovih sagovornika. Ovo tumačenje značajno je jer se, pre objašnjavanja,
ere, odlazi iz Atine: "da se ne bi Atinjani opet ogrešili o filosofiju ", aludirajući na smrtne kazne izricane Sokratu, Protagori i Anaksagori, i seli se sa čitavom porodicom na ostrvo Eubeju. Aristotelovi dijalozi, koji su bili podražavanje
starogrčkoj filozofiji uz areté su često imala druga određenja, na pr. phrónesis, razboritost, uviđavnost, pamet. Protagori , što je bitno za našu temu, Platon samo znanje (epistéme) smatra vrlinom. Pošto je vrlina jednaka znanju ona se može i
uzima kao primer Platonove negativne dijalektike, tj. takve u kojoj suprotnosti ostaju u razdvojenosti 5. Ono što je u Protagori , međutim, izvanredno, jeste dijalektička lakoća s kojom se svaka od teza razvila u vlastitu suprotnost. Stoga je
) pre zore došao da ga zove da idu kod Protagore 14. Ubedivši Hipokrata da pričekaju dok se sunce rodi pre no što pođu Protagori , Sokrat s mladićem zameće razgovor o tome kakva je priroda znanja za čije je sticanje spreman platiti Protagori. Ova,
pođu Protagori, Sokrat s mladićem zameće razgovor o tome kakva je priroda znanja za čije je sticanje spreman platiti Protagori . Ova, naizgled usputna, rasprava predstavlja uvod u dijalog Sokrata i Protagore, koji će se gotovo neposredno
zna i čemu može naučiti druge, na koje pitanje Hipokrat ne ume da odgovori. Kasnije će Sokrat isto pitanje postaviti Protagori i iz Protagorinog odgovora razviće se diskusija o tome da li se vrlina može naučiti. To što Hipokrat ne ume da odgovori
da pobožnost nije deo vrline, naprotiv. Ta činjenica povratno osvetljava otvorenu, a zatim napuštenu raspravu u Protagori . Pobožnost nije među kardinalnim vrlinama delom zato što je prisutna u svakoj vrlini, jer se kroz život u skladu s
, koji na kraju i odbija da odgovara 68. Naglašeno je već da bi se prvi deo dijaloga mogao označiti kao onaj koji pripada Protagori , a drugi kao Sokratov. Time, međutim, što se Sokratov trijumf na kraju drugog dela, tj. na kraju čitavog dijaloga,
i čak se nadao da će on još nastaviti da govori (328 d). I u ovome se pokazuje da, suštinski, prvi deo dijaloga pripada Protagori , pa je stoga i istraživanje izneto u predavačkom tonu. Drugi deo u potpunosti je Sokratov i on suvereno vlada načinom
shodno sopstvenim pojmovnim okvirima. Na završnim stranicama knjige autor zaključuje da je modernost dala za pravo Protagori i Gorgiji, a ne Sokratu ili Platonu, nazna č uju ć i da živimo epohu novog sofizma u kome neprestano bivamo aficirani