kurganske kulture. Treća varijanta istočna ili Srednja Evropa ili, konkretnije, dolina Dunava, ili Balkan, ili severni Alpi. Doba širenja indoevropskog ili protoindoevropskog jezika takođe ostaje neodređeno i varira od pre 4.500 - 6.000 godina, ako se kao njegovi nosioci prihvate predstavnici kurganske kulture, do pre 8.000 - 10.000 godina
[ 4 ]. protoindoevropskog korena koje znači sređivanje, ukrašavanje. U tom smislu, umetnost je sve što je pretrpelo proces namernog sređivanja.
Sumera, drevnoj Kini i Indiji. protoindoevropskog jezika od kog su postali, uglavnom svi važniji jezici i otkrivamo da je luk itekako bio konzumiran i u to doba tu smo negde između kamenog i bronzanog doba. foto
obrazovanja sa istim morfemskim elementom sopile, sopilica, sopilka i koradikalno Sopot. protoindoevropskog palatalnog guturala. Od osobite je važnosti da u sva tri slučaja posle palatalnog guturala nema ni traga o kakvom palatalnom vokalu pa je isključena svaka pomisao na
Hirtovu opštu sliku o karakteru protoslovenskog jezika, ipak to ne mora značiti da je protoslovenska domovina morala biti negde na krajnjoj severnoj periferiji protoindoevropskog zemljišta i uz to južno od finsko-ugarskih naselja, od kojih su bili rastavljeni baltskim naseljima.
tih reči između germanskih, protoslovenskih i letsko-litvanskih naziva zlata. Neosnovanost Schraderove kombinacije pokazuje i finska pozajmica od protoindoevropskog derivata vos - qo -, koja glasi vas - ki i obeležava bakar a ne zlato. U tom istom severnoistočnom pravcu vodi nas toharsko vas »zlato« i nepoznati izvor mađarske tuđice
na isti način kao protoslovensko zlaku i frig, zelkia pomoću velarnog guturala, ne smemo smatrati plodom naših etimoloških kombinacija. Postojanje takvog protoindoevropskog derivata potvrđuju doklasične tuđice sa Balkanskog i Apeninskog Poluostrva, koje bez sumnje potiču iz govora protoindoevropskih Pelasta: ascia »bradva,
svakako nisu povoljne za pristalice nordizma. Ovom prilikom ostavljamo nastranu dosad nerešeno pitanje postanka opšte indoevropske jezičke zajednice odnosno protoindoevropskog jezičkog tipa. Šlajherijanska dogma o nekom prajeziku i pranarodu postaje sve manje ubedljiva, a sve se više javljaju pristalice postupne indoevropeizacije.
moglo bi se reći da se donekle dodiruje sa Schmidtovom, a još više sa Trombettijevom. »Unita di linguiagio« i sa tipološkom N. Trubeckog. Jasno je da se rekonstrukcija protoindoevropskog prajezika ima da objasni sa svim tim učenjima. Dobro je stoga potsetiti na klasičnu studiju H. Schuhardta o italijanskim dijalektima, koji u celoj Italiji, iako je u