ostaje samo književna kulturna produkcija, kao što je to uostalom i akademska filozofija. Otuda, Schopenhauerovo tragičko ići do kraja može danas, za radikalne anti-antifilozofe, koji jednim udarcem tuku po dvije muhe, i postmodernizmu i
okvir u koji se mogu smestiti sve vrste tema od tragične sudbine čuvenih ličnosti do opisa alegorijskih putovanja. Tragičko osečanje nepostojanosti svih stvari na ovom svetu nastanjuje onirične pesme Forkadela iz 1551. i Di Bela iz 1550.
mnoga teška noć. - Ludilo kod pojedinaca je retko, ali kod grupa, partija, naroda, razdoblja pravilo. - Smisao za tragičko raste i opada sa čulnošću. - Prigovaranje, duhovito izvrdavanje, veselo nepoverenje, podrugljivost znaci su
potrebu da, bar privremeno, zaćutite. No, kako posao kritičara nije ćutanje... "Nahod Simeon" Milene Marković jeste tragičko ironična povest o postkataklizmičkom vremenu, o posledicama civilizacijskih lomova, nastalih ne voljom bogova već
obaveštenje, bez dubljeg utemeljenja u proznom tkivu (npr. lik, epizoda i sl.). tragičko iskustvo kao osobit doživljajni kvalitet koji ostvaruje unutar realističkog proznog modela sa osetnim kolebanjem
napravila prepreku koja neće biti spoljašnja nego unutrašnja i koja će samim tim morati da proizvede neko tragičko dejstvo. Kad na ovakav način postavite dva junaka jedno naspram drugog vi ste nužno proizveli neku vrstu kobi između
život predstavlja kao mogući model sudbine prirode. Namesto životne nade kao sveprožimajuće načelo se ističe tragičko verovanje u svemoć smrti.